Varijacije na temu, agonije i ekstaze u zagrljaju tuge i zvijezdane poezije

Srcem punim ljubavi i dušom punom uspomena ispraćam te tihom boli i koračam zvijezdanim stazama lijepih sijećanja. Oprosti dragi prijatelju, pismo je zrcaljenje mog tužnog srca i nije stih u kojem se ogleda tvoja nezaboravna duša. Svjetlosni trag koji si ostavio u mojoj duši ostaje zauvijek, kadenom bisernih slova, usidren u dubini mog unutarnjeg svemira. 
Dok mi tugujemo, nebo slavi tvoj dolazak, ironija našeg postojanja u vrtlogu svemirskog vretena. Simfonija univerzuma, treprave zvijezde o ljubavi zbore, strunama nebeska harfa melodiju snenu u našim srcima piše, kristalne suze neba o tvoje duše ljepoti beskrajem romore, a sunce se smiješi i sve znakove tuge svojom snagom briše. Uranija, zvijezdana majka poezije zvijezdanoga praha, majka proviđenja utkana u zvijezdana snoviđenja, blisata u svom novom nebeskome ruhu, nova iliuzija drevnih zrcaljenja, nova slika muze zvijezdoznanja, drhtava djeva iznjedrena iz beskrajnih sazviježđa sanja. 

Pred očima srca se odigrava  drevnoga mudraca želja, zvijezdokracija među cvijetovima neba, san vječni što čovjek snuje, blješteći treptaji iskričavog svjetla, blješteća želja satkana u zvijezdanu riječ, satkana Van Gogho- ovu sliku, u tvoju poeziju i poeziju zvijezda, u zvijezdani stih da srcem tmina nikad ne zavlada, da u svakom novom treptaju oka ostanu zauvijek sjedinjene ljubav, vjernost i nada, neka bude kao i u ono vrijeme kada su treperave oči neba svijetlost slale u ovo ovdje i ovo postojeće sada. U ovome trenutku ta svijetlost drevna u tužnom oku bljeska, osjećam prohujalo vrijeme, konstantu znanu u toj poruci neba. Vidim  ljepoticu satkanu u zvijezde, iskru u kapljici rose i na zrncu pijeska, davnu tajnom ogrnutu istinu svetu, dimenziju koju svako srce treba. Uranija bdije na svemirskom balu, sve zvijezde plešu na sceni vremena, odigravaju tu predstavu malu, a srca ljudska bezimena, bezvremena i bezbrojna osluškuju njen nečujni glas, uzdasima, suzama i sjetom ispraćaju odlazeće duše svilu, uranjaju u koreografiju njenih drevnih snova, iskre dimenziju nadzemaljskih dvora, a vrtnjom nebeskog vretena, snagom zlatnog reza, dinamikom zlaćane spirale uzdrahtale sfere se pokreću simfonijom boja u tom melankoličnom  
nebeskome viru.
U zagrljaju zlaćane spirale, u treptaju njenog snenog zavjetovanja, čovječje srce uzdrhtalim sjajem u tom beskraju snenom svoj trag ostavlja, ta posuda sveta, kalež vjerovanja u kojoj se iskri znak našeg poslanja, to nevidljiva ruka umrlog prijatelja simfonijom neba svim ljudskim srcima nazdravlja. Zvijezdanim putem jedna duša jezdi, suze neba, te svijetleće anđeoske halje, srce srcem srcu Mozartov requiem sad svira i dodiruje svako srce plaho, a orkestar mjesečava praha orkestrom neba svjetlosnu poruku nam šalje, jedna dobra duša stigla je u beskraj da simfonija neba ne utihne tek tako. Uranija, muza zvijezdane poezije, poeziju snova u knjigu sudbine zvijezdanim slovima piše, slovima srca, slovima duše, slovima iz kojih svjetlosna muzika nebeskim svodom diše. Zaustavljam se pod arkadama neba, promatram ples pratilja muze zvijezdane poezije, koja njihov ples pretvara u ljudskih duša sanje, u zvijezdani prah, u zlaćani pepeo iz kojeg se opet novi život rađa.

http://dinaja.blog.hr/