taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 15. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u zagrljaju muze zvijezdanih snoviđenja.






Odsanjah ovu noć u zagrljaju mjesečeva srebra i muze zvjezdanih snoviđenja, muze neba i zvijezdanih staza kojima sam nekada davno kročila. Uranija, satkana od zvijezdanoga praha je noćas sjedila na njihalki snova i igrala se sa mjesečevim tijelom u dolasku. Uzdrhatala i postojana ona je šaptala da njegove mijene rađaju plimu i oseku oceana nutrine, da se igraju sa valovima tuge i sreće, razbijaju komade ledene podsvijestu u krhotine koje kao kristali novih istina na pješćanom žalu života iskre. Kada se taj lutalica u bespuću beskraja skrije, svićarice, barke novih snoviđenja, dokazuju da sretni trenutci nisu tek iluzije i drevnih legendi varke. Nebeski orkestar je noćas odsvirao sonatu od snova na mjesečevom srebrenkastom balu, a svitanje mi šapnu budi strpljiva, strpljiva do zvijezda i ja osjetih plimu života i dlanove neba kao ljepotu i kao unutarnji svemir. Šapnuh nebu, čovjek živi samo jednom i stidljivo sunce razbi maglu ovog renesansnog jutrenja.  Uranija, muza zvijezdane poezije, muza koja isčitava poeziju sudbine, mi pokloni zvijezdani cvijet, cvijet na kojem vrijeme ne teče, cvijet koji ne vene, cvijet koji vječno živi, cvijet na čijim se laticama rađaju leptiri i ljubav i svojim spiralnim plesom oplođuju cijeli svijet.  Jutros se ugasiše svićarice, u meni prestade noć bez mjesečeva sjaja, horizont zagrli ocean novih želja i ja krenuh zvijezdanom galijom pod koplja dnevne svijetlosti. Začuh glasove smirenja i prisjetih se obećanja datog samoj sebi na početku sna. Strahovi sazdani od prolaznih trenutaka, u klještima kradljivaca snova začuše drhtaj nepostojanja, psst drhti u svijetu neznanja i neosjećanja, psstnaglašen kao refren nečega bez osjećanja osjećaja,  imperativ izgovoren nesigurnošću kradljivaca snova, psst poziv u svijet ignorancije, u svijet bla, bla industrijskom revolucijom opsjednutih duša, u svijet u kojem ne postoji zagrljaj umijeća poezije sa zanastvom rime, slikom tek tako sklepanog stiha., jasno zbog obrta i rime. U zagrljaju proročice zvijezdane sudbine, sudbine upisane svjetlosnim slovima u svemiru moje, meni tek naziruće svemirske dubine, naslućujem tonove novoizrastajuće, dušom svjetlosti skladane, svjetlosne univerzuma simfonije.

http://dinaja.blog.hr/

Keine Kommentare: