Varijacije na temu, agonije i ekstaze u zagrljaju zvijezdane majke.

Iznjedrena iz rijeke sjećanja, sa zvijezdanim prahom krštena, u zvijezde pretvorena, pogleda puna mjesečeva srebra ona milenijima bdije nad ljudskim sudbinama ispisujući zvijezdanim slovima brevijar o sretnim i nesretnim trenucima, tim kristalnim kapljicama rijeke vremena.  Uvijek stiže tišinom zvijezdanoga sjaj, govori je jezikom tišine, grli tišinom  životnih uzbuđenja, miluje tišinom svog svjetlosnoga bića i postaje glasnikom  tišine u mojoj uzavreloj duši. Uvodi me u kristalne odaje svetišta u kojem mirisi šapuću, svjetlosne zrake pričaju bajke, boje skladaju melodije srca. Spustila se noćas na žrtvenik snova, na oltaru je gorila svijeća tišinom vjerovanja u snagu ljubavi.

Dotaknula je čelo naborano od tuge i kao velika nebeska ptica me u zagrljaju zlaćane prašine odnijela ka ljuljački neba da zajedno brojimo zvijezde i čitamo sudbinu dolazećih dana. Osluhnuh tišinu te čudesne ljepote i začuh simfoniju zvijezdanoga praha. To je on, visok i taman, čovjek sa očima boje sna uramljen u aureolu bezvremenog postojanja u tvojoj nutrini, u najskrivenijem dijeliću tvoga svemira. Mjesec nas je nosio u bespuće sna. Osjetih drhtaj na kraju zlaćane spirale, vidjeh vrtnju čudesnog vretena koje nas je tišinom svjetlosnih niti povezalo u zajedništvo ljubičastog sna koji u tišini uzavrelih duša još uvijek sanjamo. Šapnu u snu govori mi, da, uvijek mi govori jezikom ove čudesne tišine u kojoj odslušah najsuptilniju melodiju postojanja, sonatu o ljubavi koja se rađa i traje u tišini osjetila.


http://dinaja.blog.hr/