Prisjećam se rečenice: "Svijetlost skriva u sebi tajnu iako njome rasvijetljavamo puno drugih tajni."
Zamisao vala koji se širi nije dovoljna da bi se objasnilo što se uistinu događa kada tama nestaje i moje oči prepoznaju prostor u kojem se nalazim. Dupla uloga te ljepotice, onog davnog duplog bića iz kojega je nastalo sve, je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan. Ona koja samu sebe stvara, meni omogućava vizualnu spoznaju, ali mi još uvijek ne razjašnjava tajnu svog početka.
Zamišljam davni simpozij znanosti kao gozbu bogova i Einsteina u liku Zeusa koji je stvorio duplo biće da bi im služilo. To duplo biće uskrslo iz tame neznanja zavlada ljudskom svijesti. Pretvoreno u energiju ono je čvrstoj materiji udahnulo život. Kada nešto kao svijetlost ili atom mogu biti u isto vrijeme i val i čestica, onda ja u mojoj glavi nesmijem tražiti samo ono što pripada fizičkoj stvarnosti. Svijetlost tada postaje simbol i ja ju pretvaram u osobnu metaforu, u alkemijski treptaj oka, u misao contaria sunt compleneta. Ono što su za fizičare atomi, to su za umjetnike metafore iz kojih oni izgrađuju svoje svijetove i više ne gledaju predmete valjskim očima i slikaju ih samo onako kako ih vide njihove unutarnje oči.
Moje unutarnje svijetlo pretvoreno u misao postaje jasna slika puna novih dimenzija. Sve do sada spoznato kao materija postaje energija i ja se prepuštam mogućnostima koje mi moj mozak nudi.
Osjećam se kao dijete kaosa, mješam poeziju iz vremena oluje ruža sa novim saznanjima i spoznajem da je raspad mojih atoma uvijet moga razvoja, da je to svjetlosni put moje vječne težnje ka istini. Nema ničega do mijene i stalnih tragova kaosa iz kojeg nastojim pobjeći. Jedino što mi preostaje je slijediti pravac kojim sam krenula i ulaziti sve dublje u tajnovitost zakona univerzuma. Moje unutarnje svijetlo osvjetljava moj prostor- vrijeme i postaje samo za mene vidljivi spektar boja. Lomi se na kristalima ćelija, smiješi mi se mojim unutarnjim suncem i postaje misaona slika sretnog trenutka postojanja.
Budim se u zemlji sjena, gdje susretoh sofijin svjetlosti trag, zvijezdu vodilju, svilenu nit u kojem svilenkasti leptir ostavlja svoja snivanja u beskraju bezvremena nikad izgubljena. Tek lahor ljubavnoga sjaja me dodiruje blag, misao, osjećaj, čovjek u čovjeku se do svjetlosti izdiže, luta kamenjarom drevnih pradjedova, miluje stijene pogledom svojim i tako dušu čovjekovu ka sunčevoj sjaju podiže. Grle ga duše snene sjene, postojani pratioci njegove svijesti. Čega li se u nepostojeće istine tami, boje te tajnovite sjene? One osjećaju, shavaćaju, razumiju da se tek u igri svjetlosti i tmine krije stine čar. Sjenke zagljene sjajem maglićastog sjaja, na obzorju bez početka i kraja ples sjenki sjenke naših duša mami, skida koprenu sa očiju svijesti i šapuće duši umilnim glasom skini sa nepostojanja zadnji svilenkasti veo i postaju svake ljudske svijesti dar. Trepere sjenke beskrajem snoviđenja, nalik su sjenki strašljive mušice, slične pčelinjemu roju u svjetlosnoj spoznaji, slične noćnim leptiricama, ikrusu slične, ali ipak strašljive da letom ka suncu ne sprže svoja svilenkasta krila. Svjetlost vječna, svjetlost dobra, svjetlost iznikla iz eona leta ljudskom dušom tragom, grli ta malena bića, sjedinjuje sjenke u ples duše vječnih istina, i šapuće muzikom svjetlosnih zraka, u plesu svjetlosti i sjene krije se duša vaših spas. Osluškujem treprenje struna, nebeska harfa iskri čudesnu melodiju snova, šapuče mi u dolazećim eonima se krije istine glas. Tako to bijaše u zemlji sjena, gdje susretoh sofijin svjetlosti trag i danas u ovom sretnom trenutku u treptaju vremenskih struna ja u sebi osjećam svjetlosni zagrljaj, zagrljaj srcu i duši drag. Osjećam ples duše i njene sjene, osjećam ples svjetlosti i sjene i mislim ljubav i kao u svijetu zrcala vidim sebe i svijet u nijansama još nedefiniranih boja. Znam da su to boje, ali im još ne znam ime. Valne dužine njihovog nastajanja su tako male da još nisu mjerljive. Uspoređujem ih sa poznatim spektrom duginih boja. Ove moje, nastale u mojim mislima su drugačije, ne pronalazim riječi kojima bi ih opisala.
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/univerzum-svijetla-to-je-uzrok-da-moje.html
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen