taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 11. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u vrtlogu vremena.






Vrijeme je ono što ne možemo dotaknuti, vidjeti, čuti niti omirisati. Ono je tu i nije tu, ono je moje, tvoje i njegovo i njeno, ali ono nije zajedničko kao što ni prostor nije naš nego samo moj ili tvoj. Što je uistinu vrijeme?Bez pravoga lica, u našem jeziku okarakterizirano kao srednji rod, to vrijeme nije osjećaj kao ta ljubav kojoj pišemo pjesme ili ta sreća kojoj cijeli život hrlimo. Pogledam li na sat vidim kako se kazaljke pokreću, sjećam se koliko puta je velika prošla preko brojke dvanaest i spoznajem da već satima sjedim i pokušavam opisati osjećaj vremena, osjećaj te svjetlosne dimenzije u sebi. Vrijeme je ono što vidimo na satu šaleći se je rekao otac konstante svjetlosti. Velika kazaljka na mom satu se pomakla i ja znam da mi je da smislim ovu rečenicu trebalo deset minuta. Sa tornja obližnje crkve se oglašava zvono i njegov zvuk stvara sonatu od vremena. Brojim otkucaje i čujem njegovu prolaznost. Ta tajnovita muzika vječnosti, vrijeme bez svojstava me prisiljava da krenem jer ću inače zakasniti na posao, ono me tjera da skratim razgovor s jednim pacijentom jer drugi već čeka na mene, ono mi ograničava slobodu a ja znam da bez mene nebi bilo ni njega. Iako još nisu pronađena ona daleka, tajnom ovijena, vrata našeg zajedničkog vremena, ja prošavši kroz svoja, svoje vrijeme osjećam u sebi, čujem nijemi govor njegovih nevidljivih usta, vidim njegov stas i njegove ruke, udišem miris njegove kože, kušam slatkoću njegova trajanja i gorčinu njegove prolaznosti. Svaka kulturna sredina, u svakoj protekloj i trajajućoj civilizaciji na planeti zemlji vjeruje da živi samu sebe i iz sebe same u svom prostor- vremenu. Činjenica da tempo života gradi prostor i određuje vrijeme u kojem jedna kultura nastaje, potvrđuje vjerovanje da nijedan životni tempo nije niti pravi niti krivi. Bilo gdje da krenemo, u bilo kojoj zemlji na planeti živjeli susrećemo njegove pozitivne i negativne strane, jer tempo života se razvija iz načina života koji živimo.
Kada se iz užurbanosti zapadnjačke kulture i civilizacije spustimo na jug ili odlutamo do istoka pričinja nam da tamo vrijeme ne teče. No da bi razumjeli nijemi govor njihovog, moramo prvo spoznati i razumjeti jezik svoga, vremena.


Nekada, dok gledam svoj termin kalendar, mi se pričinja da živim nečije tuđe vrijeme, da prilagođavam moj životni tempo ritmu pacijenata koji dolaze i odlaze. Ja ostajem i osuđena na čekanje slijedećeg ponekad izgubim osjećaj vremena u sebi. Tada prisilim svoje misli povratku u trenutak u kojem trajem i ubrzo osjećam onaj nečujni romor njegovog postojanja u meni.

Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti i ja se tada sjetim želje koju mi je, dok sam bila dijete šaputala majka prije spavanja.

 

 
Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje
i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006


Tada spoznam da vrijeme ne prolazi da je ono postojano i tu, uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebljivo u svom vrtlogu u kojem mi trajemo i prolazimo kroz njega. Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san postajemo misaoni hodočasnici ka još ne pronađenim njegovim vratima. Sretna sam što živim ovdje, u pravom smislu riječi ovdje na plavoj planeti, među ljudima koji nesvjesno u sebi nose iskonske vrijednosti bezvremena, žudnju i čežnju za pokretom iz kojeg je sve drugo u nama i oko nas nastalo. Ta skrivena, često svjesno nespoznata čežnja je razlog da je čovjek najsretnije i najuravnoteženije biće među živim bićima, jer on u sebi nosi energiju početka i svojim pokretima, svojom unutarnjom ravnotežom živi u ritmičkom sjedinjenju sa svim događajima oko njega i održava harmoniju univerzuma.
Čežnja za pokretom je kozmički cvijet u nama, snaga koja od mikrokosmosa najsitnijih atoma naše svijesti do beskonačno velikih tijela u našem sunčanom sustavu održava vječni sklad. Taj praprincip početka svijeta sadrži u sebi vrijeme, vrijeme bez početka i kraja, vrijeme s njegovom ritmičkom rijekom trajanja i njegovim još uvijek nerazjašnjenim postojanjem u nama i svemu oko nas.



Iako smo se u svom nastajanju uzdigli u sfere ovozemaljskog postojanja i nekim slučajnim događajem ograničili svoje svjesno postojanje u konačnosti tijela mi smo još uvijek samo dio te praenergije i još uvijek smo samo djelić beskonačnosti i vječnosti univerzuma, iskrica u spiralnom vrtlogu svjetlosti i tmine, vječni lahor iznjedren iz preslice majke nad majkama, najnježniji i najsnažniji cvijet izrastao na zadnjoj točki zlaćane spirale vremena. Spoznajem nanosekundu postojanja u nanosvijetu vremena i budim misao koja smiruje um, budim praosjećaj postojanja u ljubičastom snu  bezvremena i osjećam lakoću postojanja u vječnom vrtlogu vremena. U kičastim fotografijama pronalazim iskrenje onog ne izrecivog, susrećem najintimniji dio duše koja cvjeta ljubičastim prostor- vremenom i sjedinjuje me sa vrtnjom nebeskog vretena. Svjesna svoje prolaznosti ja dalje, svojim trajanjem u trenutku, grlim zrnca pjeska koja se kao nebeska kiša prosipaju kroz kristalnu mrežu svemira i uranjam u ljubičastu rijeku trenutaka u kojima brojim stoljeća, godine, mjesece, tjedne, dane, sate, minute i nanosekunde bivanja.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

6 Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

evo mi je kraj mene - tvoja knjiga :) na 135.-oj strani piše: "zdjelicu nazivamo kućom snage jer se iz nje širi nađa životna energija..."... lijepo si me uputila na ovu stranicu, jer imam problema sa bolovima u zdjelici (kukovi, križa)... :)

Unknown hat gesagt…

da draga moja prijateljice, tom knjigom pokuüavam svakog čitaoca uvesti u proces inicijacije duše.pokazati mu da se kozmička energija nalazi u svakome od nas i da uranjanjem u vrtlog svog vretena, osjećajući svoju spiralnu dinamiku svatko može sam na sebe djelovati samoizlječujuće......:-)))

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

baš tako... na mnoge bolove možemo sami djelovati... povući snagu iz naših dubina, koje nismo ni svjesni da imamo... :)

Unknown hat gesagt…

uranjanjem u svemir svoje nutrine otkrivamo iscjeljujuće snage koje su u nama samima pohranjene........inicijacije je proces koji se događa unutra, a ne vani.ne volim prodavače magle koji ne znaju o čemu pišu, što govore jer kao papagaji ponavljaju tuđe misli i ne prevode ih na svoj jezik.....Postat ću reikista????što li to bože znači?????????
p kozmička energija je u nama, mi ne možemo postati ono što već jesmo......možemo samo usavršiti spoznaju o putevima te energgije našim tjelom........:-)))

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

:) baš tako :) svi u sebi imamo tu sjemenku, samo je trebamo zalijevati čarobnom vodom Svemira, njegoati je i ljubavlju hraniti... tek tada su boje naše aure onakve kakve trebaju biti - božanske ...

Unknown hat gesagt…

uzdrhatala od čudesne svijetlost koja se širi oko mene uranjam u dušu i mirišem mioniris kozmičkog cvijeta koji me sjedinjuje sa beskrajem.....utapljam se u simfoniji boja moje aure i osjećam snagu malenih kvantnih paketića koji skakuću po orbiti svijesti i izazivaju eksploziju energije u dubini mog malog svemira..svako umiranje jedne zvijezde izaziva rađanje nove i moje nebo iskri snagom postojanja u sretnom trenutku spoznaje....:-)))