Varijacije na temu, agonije i ekstaze snoviđenja.

Crni labud se ugnjezio u svijest, postao misaona slika u galeriji moga sretnog trenutka, tajnovita ptica metaverzuma koja odnosi Boginju sretnoga trenutka na putovanje svjetskom logikom. Vidovitost o kojoj mnogi pričaju, vidovitost koju mnogi prodaju na sajmu ljudskih sudbina, se ovog trenutka zatvara obručom istine u kojoj spoznah da uvijek postoji nešto dušom ne dotaknuto, da lepršava svijest još uvijek nije doletjela do kraja slijepe ulice spoznaje, da se još uvijek nalazi na svjetlosnom mostu koji sjedinjuje znanost i vjerovanje. Bili smo uvjereni da postoje samo bijeli labudi, a onda iznenada, iznjedren iz novog kontinenta, crni labud postade metafora kojom vidovitost gubi snagu vidovitosti. Kako predvidjeti budućnost kada u nekoj, ljudskoj svijesti trenutačno nedohvatnoj daljini, možda ipak postoje Pegazi, našim očima nevidljivi, ali pričinja mi se, u ovom sretnom trenutku vjerovanja, da su dušom osjetljivi. Je li to budućnost u kojoj će me Pegaz, u jednom sudbonosnom treptaju oka, uistinu povesti na putovanje do zvijezde na kojoj sam rođena ili su tek moje sanje? Crni labud je svojim postojanjem dokazao da uvijek postoji nešto sretnom trenutku spoznaje nedohvatno. Sanjam, da još uvijek sanjam, krilatog vranca koji me ponekad posjeti u snovima i otvori vrata nekog novog snoviđenja i ostavi Eratho i Kaliope, muze poezije i lirike, na mome uzglavlju. Možda to ipak nisu samo sni?
http://dinaja.blog.hr/