Ljubav je, uvijek iznova znatiželjom i čuđenjem ogrnuta misao, raskršće snova i želja, želja za rješavanjem još neriješenih zagonetki, glad za novim spoznajama, žeđ za novim žudnjama. Poželjeh ljubav uzdignuti do savršenstva, pretvoriti je u vječnu žudnju za kapljicama vode sa Kastalskog izvora skrivenog podno Parnasa na onom, tajnom ogrnutom, mjestu koje je Pitagora nazvao pupkom svijeta. Zatvaram oči da bih mogla budna sanjati. U san se spušta krilati vranac i odnosi me u drevna snoviđenja, u svoju domovinu i domovinu Muza. Spušta me pred Apolonovim hramom, miris bunike i lovora me omamljuju i ja doista tonem u predivan san. Vidim Apolona i devet sestara koje izranjaju iz Mnemozine, te čudesne rijeke lijepih sjećanja. Čujem tonove citre, Pitagorinu muziku nebeskih sfera. Muze plešu i svojim elegantnim pokretima sjedinjuju znanje, ljubav i vjerovanja u ljepotu i lakoću postojanja. Erato mi maše i poziva me u svoje kraljevstvo, svijet čudesa, gdje ona, muza poezije, čini mi se, bdije nad našim životima. Neka tvoja ljubav pleše u mojem glasu, šapućem sretna, neka se odmara u tvojoj tišini. neka se kroz moje srce uzdiže ka spasenju i neka bude svećanica ovoj milini. Osluškujem dimenziju tišine i pitam se u kojem vremenu sam se počela čuditi, zaboravljati i sjećati se, kada sam poželjela prestati živjeti neznanje, kada sam uronula u Mnemozinu i od kada se sjećam samo sretnih trenutaka. Iako se sve više sjećam, ja još uvijek i zaboravljam, zaboravljam tuge, zaboravljam duši nanesene boli, jednostavno opraštam duši sva njena nečuđenja, trenutke sitosti, trenutke nepostojanja. Kada se slučajno misaono- osjećajno zaustavim u treptaju oka i pokušam se prisjećati nesretnih trenutaka obuzme me misaono ludilo i osjećam kaos u glavi, kaos od stoljećima nagomilanih podataka koje bi trebalo poredati, stvoriti osobni glosar za život, drugim sjediniti tijelo i dušu, a onda osmisliti onaj najpoetičniji za ljubav. Neka ljubav poput vječnih zvijezda sjaji tamom nepostojanja nekog davnog sna, neka zarudi u buđenju na novoj postaji, neka plamti vatrom želja u kaležu bez dna, neka treperi strunama i ništa od nas ne taji. Buditi čuđenje u sebi, pronaći ga u znatiželji drugih, zaboraviti i opet se sjećati, širiti granice uma, ući u kabinet zrcala i upoznati svoje jastvo i sva njegova lica, prepoznati ljubav u sebi, darovati joj ime, ime najdražeg mi čovjeka koji u ovom trenutku pruža svoje ruke i moli za milost neba. Stojim na padinama Parnasa i slijedim Erato da poezijom sna vratim čuđenje, znatiželju, žudnju i želju u naš život. Osluškujem muziku nebeskih sfera i šapućem, dopusti mi da u svojim željama, kao znamen srca, nosim tvoju ljubav, kao što harfa na svojim strunama nosi svjetlosnu muziku i nedozvoljava zaborav, dopusti mi da budem svjetlo tvojim sjenkama i da život sretan poteče našim venama.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen