Varijacije na temu, agonije i ekstaze u vrtlogu vremena

U jednom jedinom trenutku svijesti univerzuma, u jednom jedinom treptaju svemirskoga oka iznjedrio se vrtlog prostor- vremena, i svojom vrtnjom počeo presti tkivo iz kojeg je izrastao kotač ovozemaljskog života. Možda se dogodilo slijetanjem nebeskog vranca iz onostranog na vrata našega vremena, možda je uistinu sve počelo podno Parnasa kada su se Muze spustile u sretan trenutak rađanja svijeta. Svojim plesom možda još uvijek predu tkivo kreativnosti i umijeća i šire prostor- vrijeme u beskonačnost, beskrajnost i bezvremenost. To je bilo prvo praskozorje svijeta koje je trajalo eonima. Svitalo je tada na vratima vremena, svitalo je na vratima duše, svitalo je u srcu, svitalo je dimenzijama novim iz kojih je iznjedren ljudski um. To je bio zov nutrine, zov unutarnjeg sunca koje nas još uvijek svjetlošću svojom poziva da poslušamo odkucaje našeg unutarnjega sata i zakoračimo u vrijeme prije vremena da prođemo kroz ona tajnovita vrata i osjetimo multidimenzionalnost našeg trajanja u sretnom trenutku bezvremena. Kao dobra vila iz djetinjih priča, kao lepršavi Anđeo zlaćane kose i prozirnih krila, čudesna i snena dimenzija ta nam osvijetljava put do željenih daljina. Njena haljina je bijela, satkana od osjetilne pjene i misaonog satena, a u kosi njenoj blješti dijamantni cvijet, cvijet na čijim laticama se zrcale kristali vode sa Kastalskog izvora na zrnicma koja propušta naša pješćana ura. Mirisi ljepote šire se tom protegom od snova, treptaji dobrote pokreću naš unutarnji sat,  pjesak kaplje zrncima toplote dok ona, kao Boginja na pegazu bjelom jezdi ka onoj dalekoj, našega rođenja zvijezdi.

U nedohvatnim dubinama svijesti, na vratima dimenzije snova, u simfoniji svjetla, lahor njenog leta miluje nutrinu, spektar novih boja razbija bjelinu, ta tajnovita dimenzija se pretvara u željenu blizinu i ja uranjam u vretlog nebeskog vretena. Postajem pjesnik koji stvarajući naslućuje i istovremeno sve naslućeno pretvara u metaforu koju pamti. Privid je samo izgovor za one koji neznaju da je vrijeme živo i da raste u nama i sa nama. Nemogu vidjeti sebe razlomljenu i raskomadanu u staklenoj prizmi istine, ali spoznajući tri osnovne protege moga tijela jezdim na nebeskom vrancu kroz vrata vremena i spajam se sa četvrtom, da bih onda osjetila prasliku njenog postojanja, slijedila njene zakone i dozvolila petoj da mi potvrdi moje naslućivanje. Prisjećam se vremena oluje ruža, tugaljivog vremena u kojem sam pisala pjesme i davala tom neshvatljivom izraz duše koja je više osjećala nego što je znala. Postoji netko u očima tvoji, netko nevidljiv očima mojim, šaputala sam u tišinu postojanja i tražila ljubav, sreću, petu dimenziju, ovo čudesno unutarnje svijetlo izvan sebe. Tražila sam ga u tuđim očima. Bljesak moje unutarnje svjetlosti, ideja i brojka pet, prisni broj njenog bića, sada postaju za mene vidljivi. U univerzumu misaono, osjetilno, osjećajnog u sebi osjećam sokola moga vida, gledam njegovim očima. Zaboravljam prolazne, za naše oko vidljive oblike i sljubljujem se sa idejom, s njenom rajsko kristalnom, istinskom objavom.

Slika pred mojim očima je kristal u kojem se lomi svijetlo spoznaje, ideja o mnogoprotežnosti svijeta koja iz pupoljka izrasta u najljepši cvijet uma. Postajem dijete veselja i sreće i spoznajem da ideja nije u vremenu, da ono bez nje nebi ni postojalo, da bi ono onda uistinu bilo malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost. Vrijeme bi tada imalo granice, ali granica nema, one su samo izmišljotina ljudskog uma. Vidim nebeske vrance kako jezde univerzumom uma, sjedam u njihovu čudesnu kočiju i sjedinjujem se sa petom dimenzijom postojanja. Sve mi tada postaje blisko i moje. Stojim na vratima velikog vremena, zavirujem u beskonačnost. Ja promatrač, publika velikog svjetskog teatra, zadivljena trenutkom istine postajem sudionikom u stvaranju te veličanstvene gala predstave. Ovim trenutkom uistinu napuštam ono već viđeno i prepuštam kormilo vrancima koji me nose nebom moga malog univerzuma. U zrcaljenju vremena sam se već prestala sjećati i počela svjesno živjeti svaki novodolazeći trenutak, moj, samo moj, sretni trenutak.

http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/2007/06/vrata-vremena.html
http://dinaja.blog.hr/