Priroda je najuspješniji kreator, najpoznatiji dizajner, najtalentiraniji slikar, skulptor, arhitekt, graditelj. Ona je majka koja nas brani od nas samih, učiteljica koja nas obrazuje, liječnica koja nas liječi, umjetnica koja nas svojim djelima uvodi u rajski vrt samospoznaje. Samonikli mirisan cvijet u tajnovitom perivoju naše duše je izričaj umijeća postojanja u sretnom trenutku sposobnosti otkrivanja zatomljenih kreativnih poetncijala u dubini svijesti. Tada zasja naše unutarnje sunce ljepotom boja, suptilnošću muzike, nježnošću mirisa, lakoćom slaganja riječi u osjećajne rečenice. Sunce obasjava zvijezdice na našem unutarnjem nebu i one postaju vodilje našim rukama koje tada skladaju sonate od snova, slikaju simfonije boja, slažu bukete mirisa, pišu sonete od ljubavi.
Da, ima izabranih duša, ima virtuoza koji svaki svoj osjećaj pretvore u umjetničko djelo koje desetljećima, stoljećima, milenijima krasi svjetske galerije, odjekuje koncertnim dvoranama na svim kontinentima, vjekuje u sveučilišnim bibliotekama, žive u metropoloma svih država i dokazuju bezprostornost i bezvremenost umijeća umjetnosti. Osjećajući ta djela iznjedrena iz duša koje su gledale, pisale, slušale, klesale srcem mi uranjamo u dimenziju istine o nama samima. Davno umrli umjetnici vječno žive u svojim djelima i ostaju svjetlosni most između nas i umijeća osjećanja osjećaja. Umjetnička djela govore jezikom srca i uvode nas u multidimenzionalnost našeg unutarnjeg svemira. Ponekada poželim pokrenuti tajnoviti proces kvantizacije i teleportirati se u dušu umjetnika u onim trenucima kada stvara, poželim gledati, slušati, crtati, osjećati njegovim srcem. Sami umjetnici priznaju da njihova djela žive svoj samostalni život i da ih i oni sami uvijek doživljavaju i osjećaju uvijek na drugi način. Trenutak inspiracije je ne ponovljiv, on je samo treptaj oka u bezvremenu stvaralaštva, tajnoviti treptaj leptirovih krila u beskraju sna, drhtaj jedne jedine strune harfe unutarnjeg neba, a umjetničko djelo je varljivo svjedočanstvo tog trenutka. Iskreći snagu umjetnikova unutarnjeg svijetla ono pali u nama vatru osjećajnosti i prepušta nas osobnoj interpretaciji, osobnom umijeću, osobnoj kreativnosti, osobnom doživljaju.
U Pariškom muzeju Louvre vjekuje najpoznatija dama našeg vremena, Leonardova Mona Liza. Njen tajanstveni osmijeh budi još uvijek znatiželju i čuđenje u nama i mi još uvijek nismo sigurni smiješi li se ona ili ne. U dimenziji istine, u kristalnoj kugli promatranja njenog lica, se osjeća spiralna dinamika naše spoznaje i prelamanje našeg unutarnjeg svijetla u prizmi svijesti. Svakim treptajem oka izraz lica te šest stoljeća stare dame se mijenja. Ona nas promatra svojim očima i budi u nama želju da prodremo u tajnu onog davnog trenutka Leonardove inspiracije, da upoznamo njegovu boginju tog, za čovječanstvo, sretnog treptaja oka.
A pitanje, smiješi li se Mona Liza, još uvijek pokreće mašineriju svijesti, spoznaje, znanja i vjerovanja povijesničara umjetnosti. Umjetnost je učiteljica duše, prisvjetiteljica srca, umijeće umjetnosti potiće iskrenje novih zvijezdica na našem osjećajnom nebu, vodi nas stazama ka ostvarenju našeg umijeća umjetnosti življenja.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://fenomenologija-sna.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen