Bila sam jahačica mjesečeva sjaja, bila sam izgubljena u srebrenkastom zagrljaju noćne tišine, bila sam vječna sanjačica u vremenu bezvremenskog trajanja u treptajima srca. Sanjala sam život, živjela snove, spavala na svilenom uzgravlju vječne ljubavi.
Probudio me ugriz zmije koja se neprimjetno sklupčala u kristalnoj kugli moga postojanja i počela krasti moje drevne snove. Tuga se širila uzdrahtalim trenutkom buđenja, nadvila se nad srce na kojem nije bilo ožaljaka prohujalog vremena, obrglila je dušu svojim plavičastim sjajem kao što udavi grle svoje žrtve. Izgubih dah omamljena otrovom koji je počela prosipati mliječnom stazom moga vjerovanja i zatvorih dušu u sedefasti oklop školjke na žalu istinskih vrednovanja. Začuh treptaje srca zgnječenog u tom zmijskom zagrljaju. Srce je šaputalo baladu o zaklanim ovcama na žrtveniku ljudskosti. Začuh krik duše i vidjeh bijelu golubicu kako se diže ka nebu moga unutarnjeg svemira. Iza srebene prašine mjeseca naslutih amforu u kojoj sam skrivala nektar za spas ljubavi koja se u meni iskrila nebeskim cvjetovima. Osjetih dodire zlaćane svjetlosti buđenja iz tmine ovih ružnih, plavićastim zmijskim otrovom, izazvanih noćnih mora. Već prigušeno svijetlo moje životne svijeće se rasplamsa lakoćom postojanja u starim snoviđenjima.
A zmija, ona plavićasta noćna mora, je odgmizala u pustinju svog vlastitog nepostojanja, sakrila se dubini svojih ružnih snova ili se tek preselila u druge virtualne sfere, grleći nevina srca svojim svjetlosnim zagrljajem, tražeći u tim zagrljajima nove žrtve za žrtvenik svog nepostojanja u svjetlosnoj dimenziji istinskog življenja.
http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-45.htm#272
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen