Susrećem je često u snovima i neznam je li ptica, vila ili žena. Od neke tajnovite svjetlosti satkana, izranja uvijek kada se mučim sa nekim nedohvatnim tminama i pokušavam se sama od sebe sakriti u zatišju bezvremena. Ona, u tom sretnom trenuku čudesno stvarna i istovremeno samo odraz u mojim sjećanjima. Zaustavljam se na obronima uspomena i onda uvijek zasvira suptilna muzika i ona sa draguljem na dlanu, sa kristalnom kuglom mojega života sleti na stazu mojih bježanja. Nepostojeća u dnevnim rutinama, nestvarna u svakodnevnim lutanjima asfaltom koji ne vodi nikamo, ona ni vila, ni ptica, ni žena postaje stvarno zrcaljenje sretnoga trenutka iznjedrenog iz oluje ruža. S njom se zaiskre prelijepa sjećanja jer ona zasjenjuje sva trenutačna strahovanja, tjera sve nepotrebne misli u davno odsanjana svitanja i vodi me ka praskozorju sreće, ka horizontu na kojem se iskri zlaćana spirala istinskog postojanja. Odnosi me u davno zaboravljene zvijezdane visine, u koljevku iz koje sam jednog sudbonosnog trena odlepršala nevina i sretna. U njenom pogledu vidim odsjaj onih vatri koje ugasih odrastajući, u njenim prozirnim krilima prepoznajem znamenje koje ja majka stavljala u moju snovolovku, u njenom naručju pronalazim obrise, u kolotečini života, nedodirljivog neba. Skupljam sva svoja sjećanja u taj trenutak sretne spoznaje i gnjezdim se na njenom dlanu da postanem sama sebi svjetlost koja će me uzdignuti iznad žabokrečine močvare u kojoj ptice umiru šutnjom jer u njoj nema trna na kojem bi umrle pjevajući.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen