Stojim na obroncima novog milenijuma, promatram iskrenje praskozorja nove spoznaje i uranjam u nećujnu muziku svijesti, u tek opisanu, tek opjevanu, tek obećanu dimenziju tišine u kojoj se uistinu muk svih vanjskih osjetila osjeća, miriše, dodiruje i čuje. Sjećam se trenutka kada pronađoh Arkadiju u sebi, onog davnog treptaja oka u kojem naučih osluškivati svoju unutarnju tišinu, onog nezaboravnog časa u dolini zelene rijeke, u močvari njegovih pradjedova, u zagrljaju svjetlosti neba i tmine podmornice koja tamo uvijek grli površinu svijesti. Sjećam se i koračam polako tim tada u sebi pronađenim kristalnim hramom željene Atlantide, osjećam svjetlost te praznine u kojoj se drhtajima nevidljih struna spoznaje širi suptilana muzika trenutka. Bog vjetra mi je jedini drug, prijatelj koji nadoknađuje sve željene blizine, drhtaj bezvremena u kojem osjećam da nemam u sebi ni jedan zaboravljeni, na berzi života, ne plačeni dug. U trenutku sreće, na vagi Kairosa boga, se kidaju lanci koji me sidre u nečem čega više nema, na tezgi sretnoga trenutka sada iskri nada, blješti ono nespoznato ovdje i sada, dimenzija sveta, svjetlosna dimenzija oduvijek sanjanoga svijeta. Tuge i boli, pratioci davni, nestaju u jutrenja magli, iskrenost istine iskri sliku legende drevne, gordijski mač treperi u svijesti i svaki čvor nepostojaja u duši svojom snagom siječe, pretvara ih u za mene riješive probleme. U zagrljaju svjetlosti svete, u odaji željene tišine, u kaležu strasti, u srcu svome, u pronađenom svetom gralu osjećam snagu željene blizine ispijam kapljice krvi svete u kojima su skriveni kristali ljubavne topline. Sretna tonem u nepoznate dubine, u tajanstvene dimenzije tišine, u prostor- vrijeme u kojem čujem cvrkut, u gnjezdima na krošnjama svijesti, tek iznjedrenih ptica, promatram svijet iz perspektive vječnoga sanjara, vidim život na dlanu vremena i lebdim drhtavim beskrajem moje duševne širine.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen