Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše ozrcaljena u klatnu vremena.

Svaki puta kada pronađem neku novu sliku Vladimira Kusha u zrcalima svijesti se zaiskre neka davna sjećanja, uspomene koje već davno pospremih u galeriju misaonih slika, ispisah u mnogim tekstovima i ostavih da snivaju moje drevne snove. Danas me ovo Kushovo klatno vremena vratilo u vrijeme oluje ruža.

Pišem o ljubavi jer ne znam neko drugo ime kojim bih sebi i vama objasnila taj čudesni osjećaj, uvijek željeni osjećaj, sada življeni osjećaj u sebi. Sigurno se i vama ponekad pričinilo da je davno rođena ljubav "na zaleđenoj cesti šutnje" izgubila kontrolu i da umire na groblju bezimenih. Prisjećam se vremena kada sam to doista mislila jer, u godinama duševnih nemira, one ubitačne duševne samoće, nisam pronašla odgovor na sva ona pitanja koja su pri davnom rastanku u meni samoj ostala bez odgovora. Otišla sam, jednog davnog proljeća, gušena prostorom i navikama, gušena nepovjerenjem, otišla sam s buketom loše savijesti u narućju punom želja. Pitala sam se od kuda dolazi ljepota, sanjala sam ljepotu bez davanja i uzimanja, sanjala sreću bez potpisa, sanjala o ljubavi bez gubitka svijesti. Ogrnuta vatrenim ogrtačem mladosti nađoh se u onom dijelu univerzuma gdje je ljubav, u odori prošlih dana, kočila sve nove doživljaje u meni. Izdignuta iznad monotonije i osrednjosti u kojoj sam ostavila razjarenu taštinu jedne nedosanjane ljubavi, zaustavih se u ludilu između lucidnosti snova i konvencija zemlje koja ne oprašta slabosti. Jednim jedinim kompromisom sam mogla zadovoljiti pravila, meni nepoznate, strane igre i zaploviti niz rijeku u kolotečinu nekog novog života i pri tom izgubiti vlastite poticaje, zaboraviti želje, izgubiti snove, ponovo izgubiti sebe.

Neka nevidljiva ruka, neka tajnovita snaga u meni stavljala je uvijek nove utege na Kairosovu vagu, ali uvijek na strani nepovjerenja. Prolazila sam istim ulicama često, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Sve je ostalo nepromjenjeno. Ili mi se to samo činilo? Tko sam ja, smijem li dotaknut stare snove? Pitala sam se, ali kako dotaknuti ono što sam već davno zaboravila sanjati?

A onda iznenada, u trenutku u kojem su iz maglovitog oblaka zasjale dvije vatre, osjetih nove treptaje u sebi i učinih korak u veliku prazninu, uložih zadnje žetone iskrenosti za trenutak nove sreće, prave sreće, jedine sreće. Dvije vatre se sjediniše u začarani krug ljubavi, u čudesni buket procvijetalih pupoljaka iz oluje ruža. Danas znam da sam pobijedila nesigurnosti na zaleđenoj cesti šutnje, i da ne mogu zalutati u slijepoj ulici nečijeg života. Pišem riječ Ljubav, pišem je velikim slovom jer još uvijek nisam pronašla neko drugo ime za taj najvredniji osjećaj koji osjećam u sebi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/