Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u odsjaju životne svijeće



U dubini duše čujem šaputavu svjetlost vremena, osluškujem šum trenutka u krošnji svijesti, osjećam plamen životne svijeće i pitam se koliko se života sjedinilo u ovom mom jednom jedinom. Prisjećam se trenutaka u kojima sam bila okrutno dijete koje je kažnjavalo suzama, lukavo dijete koje je tražilo oprost osmjesima, dijete koje je voljelo sebe u svakoj igrački kojom se igralo i opraštalo neznajući što oprost znači. Oprost je vrlina kraljeva, snažni opraštaju lakoćom djeteta i znaju da je opraštanje dokaz njihova znanja, njihovog vjerovanja i njihova ljubavi. Slabi se boje, oni iz straha ne opraštaju, oni se gube u mržnji, patnji i bolu svog pustoga srca i tugi svoje nesretne duše, ne oprštaju i neosjećaju da pri tome nisu pobjednici nego vječni gubitnici.

Vidim čovjeka koji je svoje misli pretvorio u ubojito oružje, čovjeka koji nije volio rastanke, koji je od sreće tugu tkao, vječno bio sumnjićav na nevidljive neprijatelje, grlio dlanovima straha i gubio sam sebe u beskrajnoj ljubavi kojom ga je žena obasipala. Šaptao je, bila je lijepa onu večer. U odvažnoj igri pala je njena haljina. Kada je noć sišla na njena ramena zavolio sam je sumnjićavim dlanovima. Ona se otrgla i rekla: Do sutra!
Bila je lijepa i drugi dan i ja je prisjetih na obečanje. Nasmiješila se i rekla: Ja sam kći Sunca, tamne riječi koje se govore noću izgube danju svoj sjaj.
Ne govori mi o varljivim nadama, draga, nade prolaze kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza
i mnogo se lišća po meni prosipa. Ležali smo zajedno do svitanja i ona je vidjela moje suze.
Ja znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš?
Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom, kada sam kraj tebe tugujem zbog dolazećeg rastanka. Pomilovala je moje lice smješeći se, ustala je, obukla haljinu i otišla. Čovjek nije bio ratnik svjetlosti, nije znao opraštati, nije osjetio snagu unutarnjeg sunca, tražio ga je vječno u drugima ne opraštajući ni sebi ni njima. 

Tek tada stojimo na pješćanom žalu života pod suncem, osjećamo kako se ljubav u nama biserima rađa, spoznajemo da nismo gubitnik, tada prolazimo kroz vrata svog unutarnjeg sunca, osjećamo toplinu i kupku radosti, u pjenušavoj sreći koja nas obuzima mi proizvodimo LJUBAV i živimo istinski život. Toplina sunca, veliko nebesko more po kojem sve moje zvijezde tragovima radosti jezde dok osjećam vjetar kao nježne ruke neba, kao nježna milovanja i pitam se sneno.
tko sam? što sam? odkuda sam došla? kamo želim stići? odakle dolazi ljepota?
U ovom ovdje i ovom sada osjećam moć sadašnjeg trenutka i znam da trajem u snu, u tragovima ove čudesne sreće i ne dozvoljavam sumnji da ugasi plamen životne svijeće, ovo veliko sunce, radost i ljubav.

Kolaž satkan od stihova iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.
priče napisane pod naslovom "Umijeće vremena" Dijana Jelčić.
skulptura i slike Vladimira Kusha. 

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=26485
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=26463