Bila sam jahačica mjesečeva sjaja, trajala sam u srebrenkastom zagrljaju noćne tišine, bila sam vječna sanjačica u vremenu bezvremenskog trajanja u treptajima srca. Sanjala sam život, živjela snove, spavala na svilenom uzgravlju vječne ljubavi. Pisala sam pjesme zvjezdanim slovima unutarnjeg neba, uranjala sam u širinu svemira i osluškivala šaputavu svjetlost duše. Voljela sam ljubičasta svitanja i purpurne sutone, grlila sam Venerin sjaj i lutala pješčanim žalom skupljajući bisere u kadenu koja me je sidrila u sretnom trenutku postojanja na obroncima sna i jave.
Probudio me ugriz zmije koja se neprimjetno sklupčala u kristalnoj kugli moga postojanja i počela krasti moje drevne snove. Tuga se širila uzdrahtalim trenutkom buđenja, nadvila se nad srce na kojem nije bilo ožiljaka prohujalog vremena, obrglila je dušu svojim sjajem kao što udavi grle svoje žrtve. Izgubih dah omamljena otrovom koji je počela prosipati mliječnom stazom moga vjerovanja i zatvorih dušu u sedefasti oklop školjke na žalu istinskih vrednovanja. Začuh treptaje srca zgnječenog u tom zmijskom zagrljaju. Srce je šaputalo baladu o zaklanim ovcama na žrtveniku ljudskosti. Začuh krik duše i vidjeh bijelu golubicu kako se diže ka nebu moga unutarnjeg svemira. Iza srebene prašine mjeseca naslutih amforu u kojoj sam skrivala nektar za spas ljubavi koja se u meni iskrila nebeskim cvjetovima. Osjetih dodire zlaćane svjetlosti buđenja iz tmine ovih ružnih, zmijskim otrovom, izazvanih noćnih mora. Već prigušeno svijetlo moje životne svijeće se rasplamsa lakoćom postojanja u starim snoviđenjima. Osjetih sjaj unutarnjeg sunca, osluhnuh šapat majčina glasa, začuh drevnu rečenicu kojom me je uputila na ovaj trnoviti put ka zvijezdama.
OPROSTI ONIMA KOJI NEZNAJU ŠTO ČINE.
Majčinsko srce, ta čudesna zvijezda u kojoj ljubav vrije, to čarobno sunce našega života se ne mijenja vremenom i nikada ne stari. Ne preobražava se mjesečevim mjenama, ni sa igrom dana i noći, niti sa godišnjim dobima. Ponekad tuguje, nesretno odkucava nokturno trenutku, requiem umrloj ljubavi ali to najsnažnije srce svijeta nikada ne umire. Slično je preriji po kojoj se ratuje, šumi kojoj čovjek sijeće drveće, polju koje žanje, livadi na kojoj kosi i pali vlati trave, zemlji tvrdoj, toj vječnoj koljevci odlazećih. To veliko srce je hrid na kojoj se razbijaju valovi, stijena na kojoj ispisani hijeroglifi, rune, latinica i čirilica svijedoče drevne istine, nježan cvijet na kojem se odmaraju leptiri. Ono je mirno i spokojno, sigurno u dolazak proljeća i zna da su jesen i zima njemu, ljubavi i životu potrebne sve do kraja vremena. Majčinsko srce to najsjajnije sunce univerzuma, sunce koje rađa svijetlost postojanja, sunce koje ne dozvoljava hladnim vjetrovima da zalede cvijetanje cvijetova ljubavi, sunce koje nas ljubavlju grije u vremenu pupanja iz sjemenke začeća. Ta čarobna zvijezda našeg malog univerzuma devet mjeseci treperi iščekivanjima, a onda pitanjima,
Kako ćemo se rastati, kako te obraniti, kako te usmjeriti, kako te osloboditi sebe i svoje posesivnosti, a dalje te grijati svjetlošću ljubavi?
Možemo li tu ljubav smatrati gostom iz tuđine koji nas izvodi na zvjezdane staze postojanja? Možemo li snagu tog vječnog sunca smatrati snom koji je trajao, a rođenjem se skrilo?
To čudesno sunce, to vječno svjetlo, ta nježna simfonija našeg malog svemira nam šapuće u trenutcima tuge, straha, boli, šapuće nam podigni glavu da ti vidim oči. A onda kroz ta okna naše duše sije zvijezdanu prašinu, tu vječnu lakoću postojanja. Pita nas svojim nečujnim glasom hoćeš li me pamtiti i kad oluja potopi moju leptirastu galiju? Hoćeš li čuti lepršanje moje duše i svojim noćnim nemirima? Hoćeš li čuti kako se moje disanje uvija oko tvoga srca? Hoćeš li osjetiti moju toplinu u zimskim olujama? Hoćeš li osjetiti moj svjetlosni zagrljaj u tvojim životnim tminama? Osluhnimo ponekad simfoniju univerzuma i začujmo uzdahe tog sunca koje nikada ne prestaje sjati za nas, ono dopire do nas i kada novembarske magle ubiju Helia, kada u tmastim zimskim oblacima čujemo jezaje neba, majčino srce, to nepobjedivo sunce ubija Himere koje nam se ponekda javljaju u snovima. Oslušnimo u olujnim noćima suptilne šapate među grmljavinom neba, to nam majčino srce poručuje ti si svjetlost mojim očima, pjesma ušima i krila mojoj duši. Kada nam se pričini da je zima zaledila sučane zrake u kapljicama rijeke života, majčino srce, to največe sunce našega života, se zrcali u kristalima snova i otaplja djelo snježne kraljice, otaplja led oko naših srca, poklanja mir, ubija zimu, širi toplinu. U nutrini sebe, u zagrljaju snenom, nježno sniva majčinog srca sjeme i čeka da ga sami svojim suncem pretvorimo u ljubavi cvijet, u veliko sunce koje će nam zauvijek grijati tijelo i dušu i zaustavljati zle snježne kraljice let.
Tako si lijepa kada me miluješ sjećanjima, kada me dodiruješ uspomenama, kada u meni budiš ono dijete koje sam bila i ostala u svjetlosnmom zagrljaju tvoje duše. Uranjam u vrtlog Anđeoskog vretena vremena da se ne izgubim na lažnim vilinskim stazama, prisjećam se istine skrivene u izričaju ljubavi jednog dvadesetogodišnjeg sužnja i četrdestogodišnje žene da ne prokrvarim suzama tuge osluškujući u dubini spirita strogo zaključani stih "tako je lijepo da postojiš", čujem majčin glas i šapućem samoj sebi oprosti joj jer ona se boji same sebe, boji se onoga što čini, oprosti joj jer ona nezna što čini. Taj šapat odzvanja već dugo u mom unutarnjem svemiru, oprostih i opraštam još uvijek, opraštam da bih mogla živjeti u svjetlosnom zagrljaju mog unutarnjeg neba, opraštam da se ne ugase zvjezdana slova kojima oblikujem misli i osjećaje u izričaj srca, opraštam da ne prestanem osjećati ljepotu i lakoću osjećanja osjećaja ljubavi. Ljubav je energija koja tka tkivo oprosta, tkivo iz kojeg sam izrasla, tkivo u kojem sretna postojim. Hvala ti majko, hvala ti ljubavi, hvala ti srećo sa izvora, hvala ti kapljico životnog slapa u kojoj se zrcalim, hvala ti da postojiš i da si tako lijepa dok me miluješ.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.webstilus.net/content/view/9434/65/
2 Kommentare:
istina uvijek svojom snagom izbije ban, kad-tad, i uvijek se otvori baš na onom mjestu gdje i kad se treba otvoriti - istinom...
kako si lijepa kada moliš je plagijat ove moje pjesme i ja se nadam da će to istinske poetske duše kao što je tvoja osjetiti.....a istina dođe kad- tad pod koplja dnevne svjetlosti.....istina je najokrutniji sudac kradljivcima....:-)))
Kommentar veröffentlichen