Berninieva Personifikacija zore, ta predivna skulptura, svitanje i zadnji trenutak ljubavnog zagrljaja Boga i ovozemaljskog života. Dafne, lijepa nimfa se pretvara u grm bježeći od boga Sunca i ljubavi. Barokni umjetnik je želio ovim djelom dočarati kretanje, osmisliti ljepotu ljudskog tijela u pokretu, osmisliti umijeće življenja, dočarati prolaznost fizičkog tijela i osmisliti vječnost i ljubav. Bernini je u djelo unio svoju osjećjnu dinamiku i darovao skulpturi ritam svog doživljaja, budeći tim zagrljajem u nama, promatračima, proces sinestezije.
I ova slika meni nepoznatog autora dokazuje da je drevni mit budio umijeće u mnogim dušama, da je ljubav ispričana u legendama, opisana, opjevana, klesana, oslikana ostavljala u srcima uvijek istu sliku legendarni zagrljaj Apolona i Dafne.
U mom oku se, u trenutku doživljavanja skulpture i slika, koje zrcale taj legendarni zagrljaj, dogođa sjedinjavanje osjetila u doživljaj osjećajnosti. Očima osjećam miris, nježnost i lakoću zagrljaja, zelena boja lovora se mješa s nijansama ružičaste boje mladog tijela djevojke u bijegu. U meni se rađa uzbuđenje i pričinja mi se da sama sudjelujem u toj ljubavnoj igri. Bez obzira na mitologiju koja je ostavila trag u mom pamćenju, Berninijeva sklupltura je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Doživjeh je in vivo u Galleria Borghese, u Rimu. Dinamika prozračnog mramora, to je nešto što fotografija ne može dočarati. Kao što fotografija ne može dočarati ni ljubav. Tek kada jubav postane dio nas samih, ona čarobna, opjevana, oslikana energija koja nas sjedinjuje sa oživjelim mramorom i čini od nas na vjetru trepravi lovor, tek onda možemo i ovu fotografiju skulpture uistinu doživjeti kao izričaj ljubavi, kao zagrljaj umijeća, umjetnosti i mitoligije. Skulptor je dlijetom mramoru udahnuo dušu i pretvrio ga u sudionika vremena. Skulptura nam stoljećima priča bajku o ljubavi i budi u nama sjećanja na već davno prohujale trenutke. Dok sam stajala pred tim čudesnim umjetničkim djelom pred očima mi odigravala scena iz antičkih dana.
Davno napisanu pjesmu sam objavila u sklopu mojih razmišljanja o umijeću svakodnevnog pokreta, ali moram naglasiti da je pjesma napisana prije dvadesetak godina po povratku iz Rima, u onim trenutcima kada je skulptura bila još jako prisutna u mojim sjećanjima. To je bilo ono čudesno vrijeme previranja kada sam svoje osjećaje pokušavala izraziti nespretnom rimom, zanatski oblikovati osječanje osjećaja u bezživotnu pjesmicu kojoj je nedostajao ritam umjetnikove snage zričaja. Pošto su skulpture u vrijeme baroka izražavale dinamiku i pokret pomislih da bi ta drevna pjesma pasala uz taj tekst. Pjesmicu u izvornom obliku, jasno ako vas zanima, možete pročitati na dolje objavljenom linku.
Danas izrastajući iz agonije i ekstaze prohujalih godina, mjeseci, dana osjetih nedostatke u ritmu, nepostojanje pravog osjećaja u napisanom pjesmuljku i promjenih pjesmuljak u izričaj srca, odjenuh ga trenutkom spoznaje, darovah joj novu misao i oživjeh stari osjećaj u ruhu nove spoznaje.
Dafna, nimfa snena, ljepotom ženstvenosti odjevena, svojom ljepotom budi u Apolonu želju, žudnju i strast. Dva srca, srce Boga i čovjeka tom tajanstvenom igrom malo prestrašena, u svitanju tajnom snagom ispričanog mita prevarena, sudbinskim zagrljajem u čežnju pretvorena. Svitanje, taj vječni zagrljaj svjetla i tmine, nedohvatni zagrljaj dana i noći se tom legendarnom igrom naslađuje. Tu na obroncima sna i jave, na margini legende i istine vidim trepravu haljinu satkanu od lovorova lišća, vidim ženu kako tiho nestaje u praskozorja moru, kako prestrašena ljepotom ljubavnog zova bježi od dodira nebeskoga stvora, kako svijesna uranjanja u tu davno opisanu, drevnog svjedočanstva zoru. Boginja jutrenja joj poklanja novi lik, personificira svoju snagu u njoj, daruje joj oblik drevnog lovora, koji podno Parnasa pred Apolonovim hramom vjekuje i mirisom svojim ljudske duše oplenjuje. Vidim bjeg od ljubavi tog zemaljskog bića, osluškujem zanosni jutrenja poj, čudesnu muziku oživjelog mramora kojom se djevojka bježeći od ljubavi ljubavi vječnoj zanesena vraća. Davni mit sklesan u kamen šapuće o ljubavi tajnoj u božanstva sjeni, ljubavi milovanoj svjetlošću tajnom, ljubavi koja pobjeđuje sve strahove, sve priče ispričane, sve pjesme ispisane lažnim sjajem. Ljubav iznikla iz zagrljaja boga i čovjeka ponekad skriva lice, tajno briše rijeku prolivenih suza, nadzemaljskom snagom darivana postaje treprava kao mladi listak, ali uvijek se, dotaknuta žudnjom i dobrotom jedne od muza, vraća u život kao pjesma, kao svjetlosna muzika, kao oživio kamen ili u blještavi kristal pretvorena suza.
Stari pjesmuljak ostavljam, davno obajvljen u izvornom obliku, jer i on je svjedočanstvo, kao i ova slika, da u životu stalna mjena jest, da tek kada sami u sebi sjedinimo davno naučenog sa novim osjećajem u zagrljaj trenutka, kada postanemo samokritični i spoznamo svoje pogreške, možemo pokušati klesati svoje unutarnje zdanje, crtati svoje misaono- osjećajne slike i mjenjati svoje postojanje i svoj izričaj prilagođavati svojim uvijek novoisrastajućim spoznajama.
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007_07_04_archive.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen