Varijacije na temu, agonije i ekstaze i kvantni skok svijesti.

Rađanje kozmičkog cvijeta iz ekspolzije boja kao veliki prasak unutarnjeg svemira blješti pred mojim očima i razlijeva se kao vatromet unutarnjim nebom. Ta igra svjetlosti i tmine postaje osjećaj ugode koja se širi cijelim tijelom, slična osjećaju kada zrake ljetnog sunca dodiruju kožu, a lagani povjetarac to osjećanje osjećaja ugode i lakoće postojanja pojačava i pričinja mi se da Anđeli s neba prosipaju zlaćani prah vječne sreće. Gledam Botticelievu sliku i osjećam renesansu svijesti, slutim cvjetanje novih cvjetova ljubavi u perivoju duše. Dodiruje me dah boga vjetra i ja osjećam lepršavost i ritam maestrala i slika alegorije proljeća prelazi u sliku sunčanog Mediterana, u sliku melodija, mirisa i boja. More nostrum blješti nezaboravnim zalascima sunca u kojima zavoljeh život i ljubav. Na pućini, tamo gdje se grle nebo i more izranjaju dvije siluete iz velike vode, sunce ih mekim dlanovima budi iz davnih legendi i drevnih snova. Na portama mora, tamo gdje se dodiruju kraj i beskraj, na vratima na kojima dan odlazi u san promatram rađanje kvantne teorije, dodir suprotnosti iz kojeg izrasta kvantni skok naše svjesnosti.

Posejdon, čuvar svjetskih oceana, otac demona, prvi vladar utopije koja još uvijek u nama živi i Afrodita iz zagrljaja pjeska i pjene izronjena, majka ljubavi i ljepote se grle i zagrljajem, tim najsuptilnijim pokretom svijeta, sjedinjuju ljepotu tek otvorene školjke u biser, u dragulj još ne izbrušeni, kristalni oblutak sreće u kojem se zrcali najvrednije osjećanje osjećaja Ljubav. Taj čudesni pokret iz pokreta u pokret pokretom pretvara svjetlost ljudskog bića u ljepotu vječnih snova u treptaje vječne u doživljaj vječne ljubavi. Zagrljaj, nježni dodir nezemaljskih bića, dodir pjene i morskoga vala uskovitlava duše snene u svemiru uma i plešući tako, bejskrajno i vječno spušta najsuptilni osjećaj nebskoga svoda u zrnca pijeska životnoga žala. U sutonu snenom, zagrljaj tih nezemaljskih bića se maestralom širi, iskreće bisere u nisku osjećaja slaže, a dlanovi satkani od svjetlosti i tmine, nježni dodiri na Olimpu rođenih bića miluju ljudsko srce i skladaju muziku na lutnji bez struna, oblikuju svjetlucavi prostor, beskrajnost u bezvremenu snova.
Blagost tog dodira iz legende drevne, metafora izašla iz davnoga mita uzburkava misli i pretvara ih u emocionalnu energiju. To univerzum uma treperav i snen, ljepotom zagrljaja vala i morske pjene osjeća nježnost ljubavnoga žara i trenutak istine postaje trenutak spoznaje izrastanja drevnog aktus purus u "moj pokret", postaje dašak boga vjetra, koji se širi svemirom uma. Lelujajući tako donosi mirise lavande, jasmina i ruža i sjedinjuje ih sa mirisom mora i pokretom svojim sve to pretvara u novo osjećanje osjećaja.

Maestral, moj aktus purus, budi sjećanja, živi eksplozijom boja, ritmom svjetlosne muzike me poziva na putovanje snovima. Nazivam ga "Povjetarac u lavandinom polju" i njime se provlačim između ljubičastih cvjetnih grmova. Nastavljam to misaono putovanje uzdižući se ka nebu, prelazim veliku planinu, osjećam u sebi promjenu ritma. Moj pokret postaje "vjetar s Velebitskih visova". Spuštam se niz hridi u ravnicu. Miris lavande prelazi u miris nepokošenog žita. Moj pokret postaje "Povjetarac u žitu" i provlačim se njime između klasja nedodirujući ga. Miluju me makovi ti lelujavi cvjetovi, međaši prostor- vremena, stražari na vratima žitnice snova. Gibak i savitljiv "moj pokret" izrastao iz zagrljaja znanja i mudrosti drevne putuje velikom ravnicom. Trag sličan beskrajnoj spirali, sličan vrtnji nebeskog vretena ostaje utisnut u zlatu nepokošenog polja. Ljubav treperi klasjem, dodiruje me, miluje dušu, sjedinjuje me sa tim zlaćanim morem iz kojeg rastući ka nebu izranja život. Pokret, prvi uzdah univerzuma, pokretom vječnim ljubav svijetom širi, kruhom nas hrani, a mi pokretom primamo Manu, taj čudesni dar neba.
Ne umarajući se, izrastajući iz nevidljivih struna trenutka "moj pokret" ucrtava put svog nastajanja u moju svijest o njemu, postaje zvjezdana staza na unutarnjem nebu, leptirasti put svile na kojem se vječno grle razumski i emocionalni um, duša i njena sjenka, svjetlost i tmina svijesnosti iznjedrene iz kozmičkog cvijeta drevne istine.
http://smijeh-kao-terapija.blogspot.com/2007/08/umijee-svakodnevnog-pokreta.html
http://dinaja.blog.hr/