Varijacije na temu, agonije i ekstaze u memoriji srca.

U antologiji gnoze piše da je Sofija, majka mudrosti, spustivši se iz trinaestog eona u beživotnu materiju svjetlošću udahnula dušu, ostvarila ljubav i prosula radosnu kupku pjenušave sreće na plavi planet. U antologiji svjetske znanosti piše da nema krute i nepokretne živuće materije. U ovom sretnom trenutku spoznaje sjedinjujem znanje i drevnu mudrost u zagrljaj svijesti i osjećam lakoću i lepršavost te istine. Sve u nama i u prirodi se pokreće valovito- spiralnom dinamikom, sve titra, sve blješti svojim unutarnjim svjetlom, sve živuće je ples malenih struna, malenim zvijutcima koji slične morskim konjićima dodiruju strune nebeske harfe i skladaju nečujnu simfoniju univerzuma.

Sve u nama i oko nas je energija iznjedrena iz kozmičkog cvijeta na čijim svilenkastim laticama živi život. energija se nikada ne gubi, ona samo vječnim zagrljajem suprotnosti, ljubavnim zagrljajem stvara duplo biće i tako igrajući se prelazi iz jednog oblika u drugi. Ples malenih struna spoznaje na valovima svijesti stvara bezvremenu pjenušavu kupku iz koje lepršaju maleni mjehurići u kojima se zrcale misli i osjećaji svemira.

Pistis Sofija, zagrljaj znanja i mudrosti, primum mobile, aktus purus, aleph, bez početka i kraja vrti se nebeska ruleta i iskri sreću i ljubav u beskraj ovog nedosanjanog sna koji nazivamo život. Sve je "mudrost" drevnog pokreta, sve produkt eksplozije nečeg još uvijek nepoznatog, sve je nezaustavlja svjetlosna rijeka koju nazivamo prostor- vrijeme.

Čovjek, ta malena kapljica, sićušni mjehuric izrastao iz zagrljaja vala i pjene, iznjedren iz zagljaja duše i materije je postao najvrednija perla univerzuma, dragulj u kojem se ogleda cijeli svijet. Unutarnjim očima vidim kako se u dubini svijesne spoznaje otvara školjka iz koje izvire misao o vremenu kada je Einstein relativizirao prostor i vrijeme, a Heisenberg i fizičari Kopenhaške škole stvarali kvantnu teoriju, vrijeme kada je Picasso sjedinivši te novonastajuće uzorke u znanosti s umjetnosću počeo slikati slijedeći poliperspektivnost svog utjelovljenog uma. U toj misli se isprepliću filozofske studije o prostor- vremenu, pojavnostima samospoznaje, o svjesti, samosvijesti, samoosjetilnosti i samoosjećajnosti, te o neprekinutoj vezi tijelo- duša, o tom najnježnijem sjedinjenju suprotnosti na laticama kozmičkog cvijeta.

Zaustavljam se na obroncima sna i jave, uranjam u Mnemozinu, rijeku sjećanja i ulazim u treperavu galiju pamćenja. Svjetlosna galija naših uspomena iskričavim jedrima uvijek razbija tminu strahovanja i nosi nas u daleke vale naših prvih previranja. Oceansku kartu naših snova je srce već davno uzrtalo, duša je odredila smijer naših putovanja, tijelo drhatajima svojim još uvijek dokazuje ljepotu postojanja. U zagrljaju tvoga bića snenog osjećam lakoću tek probuđenog dana, slutim da nas dobre vile prate, da anđeli određuju naše sreće smijer, da nas uvijek u luku smirenja vrate i da svojim dodirima smiruju u nama nekad probuđenu zvijer. Galija jedri nitima davnih snoviđenja, putevima ljubavi i mira, a nebeska harfa nam sonatu od snova svira i budi u nama treptaje melenih leptira. U dubini oceana snova, u memoriji srca naša ljubav svakim treptajem ponovo zablista, a iz boja čudesnoga sjaja svjetlost novu simfoniju o ljubavi sklada i kao snagom umijeća umijetnika i njegovog kista slika srca punog venerinog slada u naše zagrljaje pada.

http://smijeh-kao-terapija.blogspot.com/2007/08/umijee-svakodnevnog-pokreta.html
http://dinaja.blog.hr/