Bila je to noć naslikana kistom sanjara, noć puna pastelnih boja prolivenih po nebeskom platnu, čudesna noć, noć puna mirisa svemirskih cvjetova i ljubavi. Mladi je mjesec krenuo na svoju noćnu pustolovinu beskrajem, a Venera je, pod velom večernjice, dotaknula tamnu stranu i otkrila njegovu tajnovitu igru sa suncem. Pred mojim očima se prosula, rijetko viđena, pepeljasta svijetlost. Promatram to umjetničko djelo prirode, tu čarobnu ljubavnu igru i u toj igri svjetlosti i sjene vidim Pierotta kako prebire po srebrenim strunama ove čudesne noći. Uranjam u zagrljaj ljepote da osjetim milovanje svjetlosne muzike, da čujem mjesečevu sonatu u krošnji svijesti, dotaknem to divno priviđenje. Pierott mi se smješi i poziva me na ponoćni bal u kojem ćemo skinuti krinke sa lica nepostojanja i zauvijek završiti krabuljni ples neistina. Zaslijepljena ljepotom trenutka, dozvolih zvijezdama da me uvedu u san. Tamna strana mjeseca i strune nebeske harfe razbiše tišinu samoće i ja se vratih u vrijeme prvih susreta.
Tvoja blizina je veliko nebesko more po kojem sve moje zvijezde tvojim tragovima plove, šaputao je Pierott, a ja gledah mjesec u njegovim očima. Jugozapadno nebo nas je milovalo sjajem boginje ljubavi i nježnošću vjetra. Vjetar osjećam kao nježne ruke neba, kao tvoja milovanja, govorim dalekoj sjenci na rubu mjeseca. Promatram ljepotu ljubavne igre ogrnuta velom samoće i ljepotom sna. Upitah te jednom tko sam? što sam? sada osjećam ja trajem u snu, u vrtnji preslice snova, u tragovima tvoje blizine.
Noć mi je otkrila tajnovitost tame u koju se skrilo moje uznemireno srce. To je samo privid, varka neba, sunce je bezvremena svjetlost, ono je uvijek tu i grije i miluje i blaži strah. Postajem mekana trava i volim tvoje korake u tragovima tvoje blizine i žedna pijem radosne suze neba i ne dam životu da ugasi tebe, veliko sunce, ljubav, od tebe sebe u sebi skrivam, a tebe u tebi volim i sve što je naše, za tebe i za sebe u ljubavi snivam. Spoznah istinu i veliku zabludu nekog davnog vjerovanja. Nema je, ne postoji tamna strana mjeseca. Mi vjekujemo u zagrljaju svjetlosti i tmine, mi koračamo obroncima drevne Atlantide i kao kristali upijamo sunčanu svjetlost da bi u ovakvim noćima sjali kao krijesnice nebeskim putnicima, da bi bili putokaz odlazećim dušama u bezvremenost. I nikada nećemo vidjeti cijelo lice tog čudesnog pustolova noći, tog ljubavnika mnogih osamljenih duša, tog Boga koji svojim svjetlosnim zagrljajem boginji sretnoga trenutka vječnu snagu daje. Teško bi bilo živjeti bez utjehe, zato ćemo vječno živjeti u lijepoj zabludi tražeći potvrdu u sutonima kao što je bio ovaj i povjeravati svoje tajne mjesečevim mjenama. Venera, će nam s vremena na vrijeme raskrinkati krabljni ples tog lutalice, osvijetliti njegovu igru sa zvjezdama i boginjama.
U pepeljastoj svijetlosti, koja se uzdiže sa žrtvenika mjesečeva hrama, otkrih tajnu strahova koji izranjaju iz tamne strane ljudskog životnoga puta, spoznah vječnu istinu, sunce je uvijek tu, unutarnje sunce istinskog postojanja ubija tamu i uvijek iznova obećava praskozorja puna simfonije boja. Pružam dlanove ka toj tajanstvenoj ljuljačci snova. Pierott se spušta Jakovljevim ljestvama u cvijetni vrt duše i svira baladu o Colombini koja u zavjetrini sna očekuje svitanje njegovog dolaska u odaju tišine.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen