Noćas u gluhom vremenu tmine i tišine, u zagrljaju dlanova nedohvatne daljine začuh šapat, u odoru anđela ogrnute, sudbine. Treperava i bijela sa buketom bijelih ljiljana se spustila u san. Ne sudi onima koji su ti sudili, ne optužuj one koji su te optuživali, opraštaj onima koji tebi nisu praštali. Vidjeh siluetu prošlosti u grču stiha dječje rime, vidjeh osmijeh na licu pamćenja i poželjeh uroniti u rijeku zaborava čiji žubor već dugo nisam čula jer ništa nisam morala i nisam željela zaboraviti. Noćas dozivah tajnovitu rijeku, prolij svoje čudesne kapljice mojim pamćenjem, okupaj me tvojom kristalnom pjenom da zaboravim boli izazvane jezikom zmije, riječima gorčine ispisane na stranici virtualne knjige u Merlinovom dvorcu, u Avalonu mojih davnih snoviđenja. Glas sudbine je nadjačao moje želje, uporan glas iza zrcala svijesti je izranjao na pučinu sna. Ne optužuj one koji su siromašniji od tebe jer njihova mašta ne doseže dimenzije visina u kojima samo osjećaji žive, ne optužuj one koji nisu u sebi uspjeli zadržati djetinje snove i bezbrižnost djeteta, zaboravi ih jer oni su zaboravili zašto je vuk pojeo crvenkapicu i nisu razgovarali sa ružom i nisu se smijali sa lisicom na malenoj planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi. Ne osuđuj one koji ne osjećaju relativnost u svojoj apsolutnosti, ne boj se njihovih osuda jer oni ne znaju da je cjelina više od sume njenih djelova i nikada nisu osjetili titraje zlaćene spirale u sebi, ne boj se onih koji nisu zatreperili u ritmu nebeskog vretena i nisu poletjeli spiralnom dinamikom u zagrljaj bezvremena. Zaboravi sve osude izgovorene od onih koji ne čuju kako trava raste i ne znaju da se glas pradjedova krije u treptaju leptirovih krila, ne osuđuj ih jer oni nisu osjetili bol umirućeg svilca i uživaju u svilenim tkaninama koje u sebi kriju smrtne izdahe umirućih bića. Ne sudi onima onima koji ne priznaju da su nekada griješili jer oni su time sami sebe osudili i tebe od osuda riješili. Opraštajući njima ti ćeš pronaći bolju sebe, spoznavajući svoje greške ti ćeš dostići u nedohvatne širine u kojima ne postoji taština, u nedohvatne dubine u kojima ne postoji mučnina, u nedohvatne daljine u kojima je sve tvojoj svijesti dohvatna blizina.
Osuđuj sebe što si dozvolila da ti neki uznemire snove, optužuj sebe što si dozvolila da ti neki kradu osjećaje i prodaju ih na sajmu preprodavača tuđih istina. Zaboravi sve one koji razloge tvojih suza nisu osjetili u svome oku, zaboravi sve one koji gorkim strijelicama pokušavaju otrovati kristale u tvom krvotoku. Ne dozvoli oseki nekih bezosjećajnih da sprijeće plimu tvojih osjećaja, ne dozvoli im da razbijaju valove tvojih misli o hridi svoje gladi, ne dopusti im da ispijaju nektar tvoga unutarnjeg neba i gase žeđ u pustinji svoga srca. Odrasti do djeteta i budi blaga svim ljudskim pohlepama, jer oni će u svojoj nezasitnosti i dalje kidati kristale tvoga srca i bacati ih u bescijenje ne tezgu trgovaca ljudsikim sudbinama. Zavoli da u kojem se budiš, zavoli misli i lijepa sjećanja, dozvoli srcu da udiše samo ljepotu i lakoću ljudskih vrlina, ostani dijete veselja i sreće jer u zagrljaju tuge sve brige postaju veće. Tišina ispuni odaju duše, tišina se uvlačila u san, tišina se uvlačila u srce i ja osjetih da se budim u zagrljaju Lete, majke Apolona i Artemide, čarobne rijeke zaborava. Sunce se kroz okna duše uvlačilo u nutrinu i ja osjetih da sam oslobođena neželjenih sjećanja i da volim, uistinu volim, dan u kojem se budim.
Moja duša snena sniva o carstvu visine, sniva da se život iz sunca suncem rađa, da ljubav iz struna beskrajnoga neba bezvremenu sonatu životu sklada. Sjenka duše moje bježeći od prevara i krađa u toplini tvoje blizine ljubi sjenku duše tvoje, u zagrljaju srebrenkastog Maga, u hramu ljepote u kojem samo ljubav vlada, na sudbine naše libri samo zrnca sreće vaga. Treperi sonata od snova zvijezdanim kotačem, slap iskrećih boja, suptilni žubor noćnog neba, a u daljini tek nazire se tuga koja dušu vreba, taj gordijski čvor skriven u dubini svijesti nevidljiva ruka dodiruje legendarnim mačem. U ljepoti satkanoj od božanskog tkiva osluškujem napinjanje Artemidinog luka, tišinu razbija neka svjetlost bijela, melodija davnih snoviđenja, tajnovita bajka koju srce treba da bih snovima ovim odoru jave, haljinu od sunčane svile odjenula. U pijanstvu srećom razigrane duše, vidim boginju kako mjesečevim sjajem pučinom oceana snova pleše i uranjam u dubinu te nebeske vode, hram davno potonule dobrote blješti u beskraju slobode, oživjela utopija me u zagrljaj prima, sjete iz prošlosti tugom zamagljene se dorirom zlaćanoga praha polagano ruše, a tonovi ove nove melodije bol u duši guše. Koračam stazama gdje ljubav vjekuje, osjećam svijet u kojem ljubav caruje, živim lakoću koju ljubav daruje, a u dubini duše srce sretno miruje osluškujući zvuke te čudesne simfonije.
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/o-herojskim-zanosima-da-sam-plugom-orao.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen