Na obroncima drevnih snoviđenja iskri svjetlost trenutka spoznaje i ja u obruču brežuljaka svijesti vidim otok spokoja, sreće i vječne ljudske ljubavi. Priča o tom vječno traženom otoku, o izgubljenom kontinentu, tajanstvenoj Atlantidi počinje 355. g.pr.Kr., knjigom napisanom od grčkog filozofa Platona. Platon nam je svojim djelima ostavio svjedočanstva svojih snoviđenja, on je u tom davnom vremenu diskutirao sam sa sobom i kao izričaj koristio oblik dijaloga kako bi što bolje izrazio svoje osjećaje, svoja snoviđenja, svoje ideje. Knjige je pisao u misaonom sučeljavanju sa svojom svijesti i dijalog je postao omiljen oblik izričaja mnogih autora kojim oni nižu pro i kontra argumenate i misaono- osjećajne rasprave među likovima svojih knjiga. Platon je pišući oživljavao stvarne ljude i uvlačio ih u svoje misaone dijaloge. Njegov učitelj, Sokrat, je bio često lice koje je govorilo njegovim riječima i zrcalilo njegovo osjećanje osjećaja.
Priča o Atlantidi je zaintrigirala mnoge slikare i današnji sanjari je crtaju na različite načine, ali uvijek slijedeći izvorni Platonov opis, Atlantida je izrasla iz Platonovih geometrijskih tijela i u dušama umjetnika budi takve misaone slike. Kako ona izgleda poslije potonuća, ako je uistinu ikada potonula, to još uvijek nitko ne zna, još nitko nije naišao na njen trag na dnu oceana.
U knjizi, Timej, lik nazvan Kritija priča priču o Atlanditi koja se prenosi u njegovoj obitelji već generacijama. Priču je izgleda izvorno ispričao svećenik njegovom pretku, Solonu, za vrijeme njegovog posjeta Egiptu. To moćno carstvo se nalazilo zapadno od "Heraklovih stupova", mjesto koje mi danas nazivamo Gibraltarskim prolazom, na nekom tajanstvenom otoku u Atlantskom oceanu. Po legendi otok je bio veći od Libije i Azije zajedno. Narod koji je živio na tom otoku je poticao od Posejdona, Boga mora. Posejdon je bio otac pet na otoku rođenih blizanaca. Prvorođeni, Atlas, je posjedovao kontinent i okolni ocean koji je nazvan po njemu. Naš prvi vratni kralježak, kralježak koji nosi glavu u oceanu naših snova, lubanju u kojoj se smjestio naš mozak, a u njemu cijeli svijet, je nazvan po njemu. Legenda kazuje da je Posejdon podijelio Atlantidu na deset dijelova, a svakim je vladao jedan od njegovih sinova ili njihovi zamjenici. Glavni grad Atlantide je izgrađen arhitekturom čudesnih geometrijskih tijela, koja su se ispreplitala zidovima i kanalima u zajedništvo, u umreženost koju danas neurofiziolozi pronalae u strukturama ljudskoga mozga. U središtu grada je bio brežuljak na čijem vrhu je u obliku piramide blistao hram posvećen Posejdonu, a u srcu te odaje je vjekovao zlatni kip Boga mora u kočiji upregnutoj u šest krilatih morskih konjića. Atlantida je bila plodna i bogata zemlja koja je poljoprivrednicima darivala dvije žetve godišnje. Zanatlije su kopali i topili najcjenjeniji i do danas najvredniji metal, zlato. U sredini otoka nalazila su se dva izvora; jedan s hladnom, a drugi s toplom vodom. Oko njih su podanici Boga mora i oceana, izgradili bazene za kupanje u kapljcama vode koja ih je iscjeljivala od svakodnevnih briga i puk tog čudesnog otoka je uživao u sreći i bogatstvu sve dok njihovi carevi nisu zaratili sa ostatkom svijeta. Oko 9.000 godina prije Platonovog vremena, u vremenu kada je po mišljenju drevnog filozofa puk Atlantide postao pohlepan, bogovi su ga odlučili uništiti. Snažan potres uzdrmao je zemlju, divovski valovi su se obrušili na obale i otok je potonuo u oceanu i nikad više nije viđen. Tu završava Platonova utopija i do današnjih dana je ostala samo utopija koju mnogi koriste da bi dokazali nešto ne dokazljivo, da bi objasnili nešto neobjašnjivo i svjesnoj spoznaji ne prihvatljivo.
Taj čudesan vrt u kojem je cvjetlo mirisno cvijeće međuljudske ljubavi više ne postoji na zemaljskoj karti, ali sjećanje na Platonov tekst budi u nama divne misaone slike. Mi se danas još uvijek pitamo je li priča o Atlantidi samo bajka koju je Platon osmislio kako bi izrazio svoje osjećaje i svoja naslućivanja o snazi ljudske svijeti? Postoje li neke dokazane činjenice koje određuju istinsko mjesto potonuća te drevne utopije? Na bezbrojnim mjestima u dijalozima, Platonovi likovi se osvrću na priču o Atlantidi kao o "istinitoj povijesti" baziranoj na "mnoštvu nedokazanih činjenica." Pričinja mi se da je Platon u svoju priču utkao svoje osjećanje osjećaja, mudrovao je bez današnje tehnologije i stvarnog dokazivanja naslućenih činjenica, ali one je već onda u čovjeka smjestio unutarnje nebo na kojem su iskrile ideje, bezbroj malenih zvijezdica koje nama danas osvjetljavaju staze ka znanju. On je svoj san o idealnom svijetu, o otoku mira i spokoja utkao u svoje knjige koje još uvijek svjedoče snagu njegova unutarnjeg svemira. Njegovu misaonu sliku idealnog življenja susrećemo u mnogim kasnijim legendama i u današnjoj znanosti koja još uvijek traži otok prividnog mira u vječnom gibanju energije iz koje je izrastao svijet. Danas susrećemo i novije opise Atlantide, opise izrasle iz kanaliziranja i špekulacija mnogih kradljivaca tuđih snova, opise u kojima se čovjek poziva na povezanost sa nečim nepoznatim, nečim nepostojećim sa nećim nazvanim „onostranim“. Ti zapisi nam pokušavaju dokazati da su Atlantidu stvorila bića koja su došla na naš planet kako bi nam pomogla da duhovno napredujemo. Autori takvih tekstova dijele packe onima koji ne slijede njihove nebuloze, tvrde da žele pomoći čovječanstvu da shvati da se život ne odvija jedino u okvirima koje poznajemo, nego izvan vremena i prostora. Izvan prostor- vremena je bio kaos, to je danas dokazana tvrdnja znanosti. Uživam čitajući snoviđenja onih koji sanjaju o tri kristalna brežuljka, o piramidi spoznaje koju smještaju u Platonovu utopiju bezvremenog postojanja u sretnom trenutku spoznaje, ali smetaju me tekstovi onih koji ne poznavajući Platonovu filozofiju i njegove dijaloge, ne poznavajući razvoj današnje znanosti pišu priče za malu djecu, priče koje izrastaju iz neobrazovanog uma, priče koje samo zaluđuju i uvlače u ovisnost kultu neke neobjašnjive i nedokazane snage, u nepostojanje u sretnom trenutku vječne mudrosti. Čitajući danas Platonovu utopiju o izgubljenom kontinentu spoznajemo da je drevni filozof Atlantidu tražio i možda uistinu pronašao u svom unutarnjem svemiru. Pokušajmo, nije teško, uronimo u dubinu sebe samoga, poslušajmo šum valova našeg unutrnjeg oceana, osluhnimo dijalog duše i tijela.
Atlas, titan iz drevne mitologije koji na svojim rukama nosti cijeli svijet, Atlas vrhovni titan u hijerahiji naše kralježnice u svom sedlastom zglobu još uvijek nosi naš cijeli svijet, sve naše snove, naša nadanja, želje, znatiželje, čežnje i žudnje, ona nam šapuće istinu o neravnoteži i izgubljenoj harmoniji našeg unutarnjeg svijeta. Spoznajmo snagu svog malog univerzuma, osjetimo vlast Atlasa koji održava ravnotežu u nebeskom svod naše svijesnosti i onda ćemo osjetiti postojanje Atlantide, tog tisućljećeima traženog kontinenta, u dubinama naše svijesti, u cvijetnom vrtu naše spoznaje.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen