taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 10. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u misaono- osjećajnom hramu duše.





U dubini duše, na granici svijesti i podsvjesti blješte kristali različitih boja, vječni stražari pred hramom našeg postojanja, uvijek budna sveta garda na portama znanja, ljubavi i vjerovanja. Ametist, Rubin i Smaragd, kristali izrasli iz zagrljaja duše i tijela, tri vjerna čuvara sjećanja, pamćenja i uspomena, tri svećenika svojim titrajima posvećuju svaki svoj oltar u kristalnom zdanju našeg ovozemaljskog vremena. Kao u drevnoj legendi o potopljenom kontinentu kristalno jasni oni upijaju zrake sunca i prelamaju njegovu svijetlost u spektar boja naše svijesti. Čuvar sjećanja obojan kristalnom bojom rijeke Mnemozine upija svjetlost i pretvara je u misaone slike koje preuzima čuvar pamćenja i nedovršene slike, ružne osjećajne slike, propušta u podsvijest, zatvara ih u kristalnu škrinjicu sante leda u onom dijelu duše u koju ne dopiru sjećanja. Mirisne, zvučne, obojane slike sretnih trentaka predaje čuvaru uspomena i on ih slaže u kristalnu riznicu hrama. Ta svjetlosna prabića u nama, svojom unutarnjom snagom, međusobno šapuću nama ponekad ne razumljivim jezikom, ali u trenutcima sumnji, dvoumljenja, tuga, bolesti oni svoj jezik prevode na jezik naših neurona i sjedinjeni u svom djelovanju postaju iscjeljitelji duše i tijela, medikusi našem srcu, treprava izlječujuća energija našoj duši.
Sva moja lutanja tim kristalnom otokom, uvijek iznjedrena iz istog kristalnog hrama vjerovanja, uvijek ispraćena istim suzama vremena, tim blještećim kristalima vječnoga sna. To su sjenke mojih tuga koje ponekad pružaju ruke za mnom, a ja osjećam njihovu samoću i grlim ih u svemir nutrine u kojoj blješte kristali stražara vremena, tog svetog izričaja bezvremena. Ljubav satkana od smaragdno blještave spirale iznjedrene iz nebeske preslice omotava se oko mene, mene koja sam izgleda stvorena da voli kristalne suze bespuća u kojem utkana u drevni mit živim i ne odustajem od vjerovanja.
Na žrtveniku tada zamiriše lavanda, jasmin, ruže, jorgovan, zamiriše uvijek onaj miris koji u nama budi ugodu i lijepe uspomene. Oni svojom snagom pretvaraju leće u našim zjenicama u čudesni kaleidoskop drevnih  snoviđenja. U dubini hrama, u skrivenoj špilji našeg nepostojanja u sretnom trenutku bezvremena, se krije izvor tajnovite vode koja svojim kapljicama čisti dušu i tijelo od osjećaja tuge, boli, potištenosti, nesreće i nepovjerenja, oslobađa nas od neugode prema sebi samome i uvodi nas u blještavilo plesa svjetlosti i sjenki svijeta koje smo svojim unutarnjim sljepilom tek naslućivali. Kristalne niti tih tajanstvenih bića se isprepliću sa svilenkastim nitima naše svijesti i grade ljestve kojima se uspinjemo do vrhunskog svetišta, do kristalnog vrhunaca naše svjesnosti, do prijestolja na kojem sjedi svećenica mudrosti.




Ona, čudesno blještava i u sonetu od boja blaga, ona nježna i odrešita iskri energiju najvrednijeg kristala u kruni našeg postojanja, ona čuvarica svjetlosne planine naše svijesti otvara okna naše duše i u nju propušta svjetlost kohinora, svjetlost koju, zaokupljeni nevažnim trenutcima postojanja, više i ne primjećujemo. U tom sretnom trenutku buđenja, u zagrljaju iskrenja svjetlosne energije ljekovitih kristala naše nutrine osjećamo lakoću postojanja, čutimo snagu drevnoga mita o željenoj, sanjanoj, fizički nedohvatnoj utopiji, ćutimo iskrenje njene snage u sebi, uranjamo u kristalni hram duše i sjedinjujemo se sa vječnim kristalima svijesti, tim blještećim stražarima, na vratima našeg vremena. I onda u sretnom trenutku postojanja spoznamo Atlantida, ta vječno tražena zemlja, taj u ljudskoj svijesti izgubljeni kontinent, je svjetlosna oaza našeg istinskog postojanja, naše trajanje u kapljici rijeke vremena. To je ljubav odjenuta odorom sunčevih zraka utkanih u simfoniju boja i sonatu od snova, to je kristalno jasni osjećaj iznikao iz zagrljaja duše i materije. 


Keine Kommentare: