Varijacije na temu, agonije i ekstaze u zrcaljenju vremena

Ušavši misaono u hram svjetlosti, pokušavam zamisliti kako bi bilo živjeti da nemam sjećanja, da je svaki novi trenutak nova slika bez mogućnosti misaonog povezivanja s onom prošlom.Tada bi svaki trenutak bio početak i kraj, cijeli jedan život untar njega samoga. Bila bih slična onoj ćeliji iz koje sam nastala, jednoćelijskom biću koje živi bezvremeno, ali vječno. Postala bih ono svjetlosno biće koje samo sebe djeli i ponovo samo u sebi traje od trenutka do drugog djeljenja i drugog trenutka. Moglo bi se reći da bih tada bila ne samo subjektivno nego i objektivno besmrtna. Mogla bih se uvijek iznova podvostručiti i tako bih bila ne dvostruka nego tisuć puta ponovljena osobnost i po današnjim obrascima definiranja samosvijesti i samospoznaje vjerovatno bih završila na kauču nekog poznatog psihijatra.
No, u ovom čudesnom zagljaju ljubavi u hramu svjetlosti  se susrećem i sa starim obrascima, sa davno poznatim definicijama spoznaje koje mi kažu da je svaka spoznaja upitna i da samo ona koja u ovom trenu nastaje u idrugom treptaju oka ne postoji više. Sumnja je jedini oblik svijesti koji nedvojbeno uistinu postoji. Samo tom obliku svijesti, koja se odvojila od duše svijeta i dobila ime čovjek, je dozvoljen pogled iza kulisa u teatru koji nazivamo život. Upravo ta sumnja me navodi na zaključak da još uvijek nismo uspjeli ostvariti savršenstvo spoznaje i to nas još uvijek potiče na daljnju sumnju, budi u nama znatiželju, čežnju i žudnju za novim spoznajama. Dok smo sami nesavršeni nismo u stanju misliti savršeno. Ali savršenstvo postoji i ono je skriveno u tajnovitom početku sna. Misao koja se brzinom svjetlosti počela širiti iz tog izvora se na svom dugogodišnjem putu do čovjeka prilagođavala, mjenjala oblike, reproducirala i postajala jeftina kopija njenog savršenog početnog oblika. Najslobodnija od svega što se iz tog izvora razvilo, ljudska misao još uvijek dominira čovjekovom spoznajom. Nekada obučena u haljine sna, obavijena mrenom tuge, raspjevana melodijom sreće ona sumnja i čezne za početkom, traži dokaze svog postojanja, mjenja oblike svog pokazivanja, stvara trenutke i traje već milionima godina.
Pokušavam zaustavti misao u trenutku i bez znanja, sjećanja i vjerovanja osjetiti i spoznati što se u njemu događa.

Vidim se u zrcalu vremena, u svjetlosnom zagrljaju trenutka i postajem ona mala ćelija iz koje sam se razvila. Osjećam pucanje opne i jedan dio mog bića se odvaja, ja ostajem ponovo sama u novo nastaloj opni, ponovno pucanje i ponovno odvajanje i ponovno zatvaranje opne. "Ja", još jednom "ja", pa još jednom, sve više mojih "ja" treperi svako u svom trenutku. Vidim nastajanje vremena i kolonu trenutaka kako se kotrljaju prema ničemu i ni jedno moje "ja" nezna kuda druga odlaze. Kolona putuje, nižu se trenutci u nedogled. Trenutak postaje vječnost, beskonačna rijeka bez izvora i ušća. U kristalno jasnoj slici trenutka se zrcali na tisuću mogućnosti od kojih samo jedna jedina može biti ostvarena, ali se istodobno više nikada nemože ponoviti. Ostale mogućnosti u tom trenu postaju nemogućnosti. Kako se u toj gomili skrivenih istina odlučiti za pravu i trenutak pretvoriti u život. U beskrajnoj koloni moga vremena, koračaju moja sva "ja" i odabiru mogućnosti bez međusobnog dogovora.  Kocka je pala i ja stojim na pozornici sretnog trenutka pod reflektorima svijesti i igram premijeru. Zavirujem iza kulisa ove teatarske predstave i gle tu su se sakrile želje, nadanja, opraštanja i čežnja za životom, ljepota, matematički odnosi, boje, zvukovi, dakle sve ideje koje su kao i njihove mogućnosti vječne. Zaborav ih je potisnuo u dubinu svijesti i ja u ovom trenutku neznam što bih s njima započela. Iz trenutka mi se smješi moj goli život bez atributa i poziva me natrag na rampu pod svijetlost sna. Isprepletene misli i osjećaji blješte pod reflektorima i podsjećaju me na labirint. To je misaono osjećajni labirint po kojem lutam već godinama. Moram pronaći njegovo središte, u kojem se krije i tajna, da bih se mogla uistinu vratiti u život.
Trenutak se ispuni mirisima maslina, timijana i lavande, a jedino svijetlo koje vidim je ogroman svjetleći tepih i čini mi se da sam ušla u polje puno krijesnica. Svjetlosna dimenzija u meni zaigra svoj do tog trena nečujni ples, moja sva ja se skupiše u ovom metatrenutku. Kao da sam ušla u svijet kristalnih ogledala predamnom zasja moje razlomljeno vrijeme. Milioni trenutaka se zazrcališe pred mojim očima. Nađoh se u središtu legendi o nastajanju svijeta. Iz svakog blještećeg ugla me gleda neko drugo vrijeme. Prepoznah Vergila i Dantea, Lukrecija i Giordana Bruna, vidjeh Petra Zoranića kako luta planinama. U tom razlomljenom vremenu osjetih bezbroj mogućnosti ostvarenja sna. Metatrenutak traje ljepotom slika. Zatvorih oči i pomislih. U kojem li ću se vremenu zaustaviti?

Zauistavih se uistinu u ovom jednom jedinom sretnom trenutku obasjanom svjetlosšću svijesti. U zrcalu vremena vidjeh nastajanje pete dimenzije, doživjeh refleksiju svjetlosti u kristalnoj prizmi vremena i vidjeh odraze vremenskih epoha. Na pješćanom žalu spoznaje se odgravala velika gala predstava umjeća umjetnosti, Monet, Gaugin, Picasso i Renoire oživješe svojim djelima u ogledalu ovog sretnog trentka.  Prelamanje svjetlosti u kristalnoj prizmi znanja me je svojim zagrljajem uvelo u svijet vjerovanja i ja osjetih da je ono što sam smatrala nemogućim uistinu moguće. Svjetlost mi svojom vječnom tajnom otkri tajnu zrcaljenja vremena u meni i u univerzumu.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/zrcaljenje-vremena-uavi-misaono-u-novi.html
http://dinaja.blog.hr/