Dobih Jerihonsku ružu na dar onoga dana kada su dlanovi neba razgrnuli veo zle sudbine nad mojim dušogradom. Upravo u tom svitanju je prodavačica cvijeća u svojoj košarici imala i taj zamotuljak, znak ljubavi i vječnoga života. On se nasmiješio, a ja dotaknuh kovitlac uzbuđenja, taj čudesni cvijet uskrsnuća i prisjetih se legendi po kojima mu je Majka Kristova udahnula dušu, a primalje su ružu stavljale uz uzglavlje rodilje za lakoću poroda, za sreću djeteta, za ostvarenje sna. Prodavačica cvijeća se nasmiješila ženom i boginjom sretnog trenutka u sebi i rekla, da to je uistinu cvijet koji u nutrini ne stari, ne traži ništa, a daruje mnogo.
U tom trenutku buđenja, u sretnom trenutku postojanja, osjetih sram, pucanje opne nepostojanja i prestanak samosažaljenja, osjetih kotrljanje i kovitlanje cvijeta uskrsnuća u sebi, osjetih ljubav, a ljubav je iskušenje postojanosti, mirna u laguni dobro poznatih zagrljaja, sigurna u svojoj nagosti nevidljiva za znatiželjne, neosjetljiva na požudne, uvijek lijepa u zrcalu istih očiju, sretna u svojim lucidnim trenutcima.
Na obroncima sazrijevanja, u zagrljaju zrelosti, u kolotečini života, u obruču egzistencijalnih strahova, Ljubav stoji na libri zaboravljenih želja, u treperavosti nepoznatih uzbuđenja, ogrnuta haljama nepovjerenja i traži dobro poznatu zvijezdu izgubljenu u magli prošlih godina, u orkanu neminovne sudbine, u procesu prelaženja u godine smirenja strasti, u godine nove inicijacije duše.
U ovom svitanju izlazim pod koplja dnevne svjetlosti, podižem pogled k nebu i vičem.
Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog davnog sna. Vidim ljubav, koja još uvijek gluha kao tetrijeb, sa znakovima starenja luta snovima i nesigurna stoji na portama mog dušokruga. Otvaram kapije svijesti i ne dozvoljavam joj da postaje tamničar slobodi, da jeca nad ranjenim suncem mladosti. Pred očima srca se prosuo rajski vrt pun mirisa, boja i svjetlosne muzike. Pod drvetom spoznaje sjedi naša pramajka i šapuće mi.
Promjeni obrazac, zaustavi jezaje za suncem mladosti, razotkrij mit koji žene prati tisućljećima, stani pred svoje unutarnje zrcalo i pomiri se sa činjenicom da je vrijeme produktivnosti završilo, ali nemoj pristajati na vrijeme tova, na ono tromo vrijeme čekanja kraja bez uzbuđenja, bez žudnje, bez čuđenja i znatiželje. Ljubav, ta čudesna boginja sretnog trenutka, žena nad ženama je žena u svakoj ženi.
Mi smo kčeri Ljubavi i nosimo u sebi Afroditine gene, mi smo "osuđene" da budemo i ostanemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna življenom životu. Osjetimo Jerihonsku ružu u dubini duše, taj čudesni splet sreće, znanja i vjerovanja. Izađimo svijesne sebe i svojih godina pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlimo sunčani trag koji će nas uzdignuti na tron koji nam je Magna mater ostavila u naslijeđe, budimo i ostanimo znatiželjene, željne spoznaje, pune čuđenja, budimo ono što jesmo žene sa spletom godina u sebi, sa onim čudesnim cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio nevidljiv, ali postojan, u našim srcima koja nikada ne stare.
http://umijece-vremena.blogspt.com/
http://www.webstilus.net/content/view/10510/65/
http://dinaja.blog.hr/
2 Kommentare:
samo tvoja ruka može napisati ovo što joj je diktiralo tvoje delikatno srce :)
ah draga moja prijateljice, napisala sam ovaj tek jako, jako davno, vođene nevidljivom rukom boginje mog sretnog trenuka......stavih ga eter vjerujući da se iz boginje neće izroditi neka jeftina kraljevna koja se javi tek onda kada zapušu vjetrovi ili nešto tako slično........no karljevne su prolazne, a boginje su vječne........:-)))
Kommentar veröffentlichen