taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 15. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze svijesti iz pepela iznjedrene.






"I'm not afraid of death
I just don't want to be
there when it happens."
Woody Allen

Pompeji, grad zaustavljen u vremenu, zaustavljen u trenutku eksplozije boja, velikog praska srca poluotoka snova, zaustavljen erupcijom energije iz kratera vječnosti, iz kratera velikog grbavca kako Vezuv nazivaju  stanovnici Napulja i malenog sela Nola u kojem je rođen otac antroplogije, ljubavnik Artemide boginje lova i čuvarice mjesečeva hrama, čovjek koji se u svojim snovima družio sa zvijezdama našeg unutarnjeg neba. Artemida, Uranija i Giordano Bruno žive u meni, njihove sjenke plešu vječni ples u mom svemiru i iskre uvijek nove misaone slike. To je tajnovita umreženost puteva znanja, legendi i mog vjerovanja u sretan trenutak spoznaje osjećanja osjećaja, u kristalno jasnu kapljicu rijeke vremena u kojoj se zrcali prošlost, živi sadašnjost i nazire nedohvatna budućnost. Giordano Bruno i Artemida sjedinjeni u zagrljaju mog zvijezdanog neba iskre moje osobno sazviježđe koje nazivam istina o našem porijeklu.




A Uranija, muza zvijezdane poezije? Ona blješti kao vitraž na oknima moje duše i šapuće mi što je upisano u zvijezdanoj knjizi moje sudbine. Utkana u legende, zvijezdanim stazama u vječnosti zatvorena, na freski drevnoga grada ucrtana, smrtonosnim oblakom dotaknuta, u pepelu pepeljastom svjetlosti njegovana, iz pepela kao ptica Fenix uzletjela u trenutak koji za nju nikada ne prestaje. Uranija, slavljena muza zvijezdoznanja, čuvarica zvijezdanoga hrama u kojem se sudbine zlaćanim slovima u knjizi zemaljskoga života pišu, od mnogih umjetnika naslikana, na mnogim platnima zvijezdanim sjajem dočarana, u mnoge zidine dlijetom uklesana, sa mnogim zidovima bojom vjenčana. Jedna drevna frska iz stoljeća prvog je vjekovala pod pepelom Pompeja i onda iz pepela iznjedrena zaiskrila zvijezdanim sjajem na muzejskom zidu kao svjedočenje da su snage muza u čovjeku i svemiru vječne. Čudesna priča o slici muze zvijezdane poezije, slika koja nam svojim stoljećima šapuće o snazi zvijezdanoga praha koji u biću njenom i našem bdije i priča nam priču o sazviježđima koja još nitko otrkrio nije jer ona se kriju na zvijezdanom nebu naše osobne sudbine u najskrvenijim dubinama naše nutrine.

http://dinaja.blog.hr/

2 Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

inspiracija... to je onaj "klik" između Muze i duše - poseban trenutak kad se spoji sekunda sa vječnošću i - tako ostane... :)

Unknown hat gesagt…

da to je to.......:-)))