taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 3. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze Pigmalionovog efekta.


Zatvorih neka sjećanja u Pandorinu škrinju, sakrih je od sebe same i zaledih u najdubljem dijelu sante leda, u svijesti nedohvatnom podmorju moje duše. Oslobođena bremena prošlih mjeseci udahnuh svježinu ovog kišnog jutra i osjetih kako suze neba iskre lakoću postojanja u trenutku buđenja u novom snu. Noćne more odnosi vjetar ka oblacima koji napuštaju obzorje jave. Jedan plavi Pigmalion je nestao u iz mog dušokruga, ispario je kao mutna kapljica nepostojanja, izgubio se u nepoznatim pravcima, u mojoj svijesti nedostupnim klisurama njegovih pokušaja da usmjeri, da promijeni, da uzdrma kristalni dvorac davnih ideala. Zaustavljam se na stazi zajedništva sa srodnim dušama i slavim zaborav legende koja me je prisjećala na snagu želje drevnog skulptora i njegovu moć. Bojala sam se, kratko ali jako, da bi mi mogao ukrasti Venerinu snagu i pretvoriti je u Galaeu, u energiju koja ostvaruje njegove planove. Sudbina je u jednom trenutku bila usmjerena njegovom željom. Zbog njega izgubih komadić univerzuma koji sam osjećala i dušom i srcem, njegova želja je zatvorila porte Merlinovog dvorca i ostavila me na trenutak u maglovitom traženju izgubljenog Avalona. Čun kojim sam veslala srcem je zalutao među lopoče, ali  ja osjetih miris paljevine iza zidina dvorca. Još jedna duša je bila prognana iz carstva znanja, vjerovanja i ljubavi. Pigmalion je slavio još jednu Pirovu pobjedu. Pomilovanje je stiglo kao dar mira u vremenu došašća. Zatvorih dušu u torbu lutalice da ne proplače gnjevom. Nedozvolih srcu da krene stazom povratka ka portama nad kojima je još uvijek bdijela duša plavog Pigmaliona.




Vrijeme se kotrljalo tračnicama koje su me odnosile u ljubičasto svitanje smirenja, daleko od onih dana utkanih u priču koja nema kraja, priču koja je izazvala burne odjeke u trenutcima traženja spasenja, priču u kojoj više ne želim i ne mogu sudjelovati. Krenuh stazom sitnih koraka, stazom bez povratka, zaplivah rijekom u kojoj se zrcale životi sretnih duša i pročitah još jednom Pygmaliona, najpoznatije djelo Georgea Bernarda Shawa, tu divnu komediju.
Da, iznjedreni iz duše dobroga čovjeka, duše ispunjene ljepotom i dobrotom i Pigmalioni postaju ljudi u kojima vrije istinska ljubav prema čovjeku. Pigmalione, dragi Pigmalione današnjice uroni u ulogu Henry-a Higginsa i zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da diše i onda ćeš osjetiti da se želje željene s ljubavlju ispunjavaju same od sebe, takve želje ne traže žrtve, ne izrastaju iz tuđih boli, one cvijetaju kao mirisni cvijetovi na livadi tvoje sretne duše.

http://dinaja.blog.hr/

2 Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

ma, morala sam ući u tvoj dušokrug... ova riječ "dušokrug" - nešto najoriginalnije u zadnjih 10 godina što sam pročitala :) dobro sam ja govorila: ti si CARICA IZRIČAJA, POEZIJE :) nisam mogla odoljeti, a da ne pročitam OVOG Pigmaliona :)

Unknown hat gesagt…

hvala na toplim riječima, hvala na sudjelovanju u mojim osjećajima, hvala što si dio mog dušokruga koji se tvojim mislima i osjećajima širi u kristalnu kuglu istinskog postojanja......:-)))