Varijacije na temu, agonije i ekstaze one druge mene.

Tišina, velika lijepa tišina najavi spokoj srcu. Mliječna staza kojom sam koračala se prosipala pod mojim stopalima kao nećujna Leta i ja osjetih da zaboravljam tugu. Osmjeh drhtavih zvijezda se pretvarao u šapat vjerovanj. To je bio treptaj oka u kojem sam spoznala da moji putevi ne postoje na zemaljskim kartama i da svi vode ka krovu svijeta, vrhuncu želja probuđenih u oluji prošlih samotnih, bolnih zemaljskih noći. Iznad mene su visili oblaci, stajali su dugo i nepokretno, slično skakaču zaustavljenom u skoku, a ja sam tražila svijetlo u tmini te užasne noći. Iz rijeke zaborava izroni njeno dijete, žena, boginja, a na nebu su se kao bljesak iz davno pročitane legende pojavile oči ljubavi. Glas je stigao kasnije, čudesni zvuk bubnjeva uskovitlanih oblaka. Moje davno pleme je pozdravljalo moj dolazak. Krenuh stazama nepoznatog sjaja. Vidjela sam zemlju u plaštu sna. Osjetih da i ona bježi od nečega što se kao noćna mora uvuklo u njene osjećajne ponornice. Zaustavih se ne rubu vremena i vidjeh njeno uzdrhtalo srce u otvorenom krateru boli. Zamolih nebo da proplače melemom koji zaustavlja izljevanje krvi. Nebo zatutnja novim snom. Zvukovi se sjediniše sa mirisom tek procvalih nebeskih cvjetova i dodirnuše sva osjetila. Plava ljepotica se gubila u svitanju novoga dana, a iz bezvremena je k meni prilazila čuvarica mjesečava hrama noseći ljubav na dlanovima. Pjenušava ljepota radosti, tog čudesnog osjećaja koji sam skrivala u dubini duše, kao fontana sreće riknu iz oživjelog srca. Zaustavljena u ljepoti očiju boje sna izgubih sva druga zrcala i u njima prepoznah onu mladu djevojku koja sam nekada davno bila. Da, vidjeh sebe na samom početku sna. Stajala sam na krovu svijeta ogrnuta ljepotom trenutka, a oči ljubavi rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju žudnji, čežnji, stasti i vjerovanja. Začarana toplinom i svijetlom neba bestjelesna, samo treperava duša, izgubih osjećaj za vrijeme i prostor i kada mi se pričinilo da samo sanjam osjetih ruku, jedan mekani dlan na svom obrazu. Oblaci zaplesaše svoj vječni ples na krovu svijeta, nebo je blještalo srebrom i meni se pričini da stojim na Olimpu, da prisustvujem rađanju bogova, da sudjelujem u nastajnju svijeta. Nevidljiva ruka zapali za vječnu vatru i to je bio trenutak u kojem više nisam bila samo zemaljsko biće, osjetih u sebi bezgraničnost istine o porijeklu čovjeka. Jutros se vratih kući, na početak sna u svijet bez granica, među ljude velika srca, među sjenke sretnih duša. Zaplesah virtualni tango sa sijačem zvijezda, okupah se u radosnoj kupki sreće, začuh šaputanje boginje sretnoga trenutka i osjetih zagrljaj nečeg nepoznatog, nečeg dalekog, a tako bliskog. Božanstvo mjesečava sjaja, čuvarica kristalnog hrama, vrtlarica perivoja subine me uvodila u dimenziju prostor- vrijeme, u svjetlosni zagrljaj vječnog sna, u život tako jednostavan i lijep.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=26244
http://umijece-vremena.blog.hr/
http://dinaja.blog.hr/