Varijacije na temu, agonije, ekstaze i misao, ta šaputava svjetlost duše.

Ponekada mi se pričinja da se oko mene omataju niti neke daleke plave svjetlosti koja svojom hladnoćom ubija ljubičastu boju mojih drevnih snova. Plava svjetlost vrišti i zaglušuje suptilni šapat mojih osjećaja, kao da želi ušutkati šaputavu svjetlost moje duše. Uranjam u svoje drevne izričaje i osluškujem, misli se kao pčelice roje u kaosu uma, zuje, romore i ja osjećam da sam uistinu djete izraslo iz kaosa iz fraktala koji potvrđuju da smo uhvaćeni u toj čudesnoj mreži nevidljivih niti koje nas vezuju u klupko vremena. Kadkada ih uistinu vidim, čujem to suptilno tkanje koje se omata oko mene i ne dozvoljava mi da učinim nešto nerazumno, nešto neuobičajeno, nešto nedozvoljeno. Misao nikada ne mora održati meni zadato obečanje, ona je slobodna kao ptica na grani, slobodna u svom nastajanju i nestajanju, a ja ostajem začahurena u svilenoj opni i nemam snage da slično leptiru izletim, poletim, oslobodim se nje. Misao je ponekad okrutna, ona pokreće mehanizam destruktivnosti u meni, ali ponekad je blaga kao majčin dlan i oslobađa me od strahova, oslobađa me od tuge i boli. Novoizrastajuća znanost nam šapuće da su naše misli energija koja širi univerzum, naše misli su možda tamna energija, ta tajnovito zdanje u beskrajnom svemiru, kozmički prah, zvjezdane staze naših putovanja u nepoznato. Treprave i snene misli ponekad klize oko mene i i dijele me od svijeta u kojem živim.

Zatvaraju me u ljubičastu svjetlost mog prostor- vremena i ja tada postajem drugačija, osjećam onu čudesnu Proustovu kolonu ljudi u sebi, osjećam da sam ponekad zanesena, snena, a onda tužna, plačljiva, nesretna, pa vesela, radosna, sretna. Taj čudesni veo satkan od nevidljivih niti iznenada postaje haljina kojom se predstavljam drugima, lepršava kao svila iznikla iz leptiraste galije tijela koje u sebi krije neprocijenjivi blago postojanja. Iznenada osjećam , postojanje svjetlosnog prabića u sebi, Anđela čuvara, dobru vilu mojih ljubičastih snova i efekt leptirovih krila. Jedna tuđa misao, misao iz jednog drugog uma prodire u moju svijest i sukobljava se sa mojom unutarnjom svijetlosti. Tada se događa se rat svijetova, ples svijetlosti i tmine, izmjena iskustava u neprekidnom zagrljaju valnih duljina iz kojih proizlaze boje i se zrcale kao čudesni blješteći krugovi u mom umu.
Iz jednog takvog kruga izrastaju oči istine, zrcalo u kojem se ogledaju misli, to čudesno trepravo svijetlo mog istinskog postojanja. Što je tamna energija, a što tamna tvar? Odlutale misli, izgubljene u uraganu koji nastaje treptajima leptirovih krila naše svijeti, misli koje kao valovi lutaju svemirom ili ćestice naše svijeti zanemarene u beskraju univerzuma, ideje, te čudesne zvjezde padalice u beskonačnosti svijeta, vječno putujuće strune bez mogućnosti ponovnog sidrenja u mirnoj luci našeg postojanja?

Čujem glas ljubičaste svjetlosti u sebi koja mi šapuće, a možda je to ipak nešto sasvim treće. I to je razlog da nastavimo razmišljanjem stvarati nove misli koje će nas svojim šapatom braniti od uljeza u našu dušu, koje će šapatom svijetlosti u nama utirati nove puteve ka spoznaji, braniti nas od tmine nepostojanja, od tmine neznanja, braniti nas od kradljivaca snova i krivolovaca na naše ideje. Osluhnimo šaputavu svjetlost u sebi, osjetimo vrelo iz kojeg izviru naše osjećajne ponornice, poslušajmo romor vrulje u koju se slijevaju naši osjećaji i dozvolimo srcu da postane fontana svjelosti u kojoj se zrcali naš izričaj, da iz tih blještećih kapljica izrastaju kristalna slova kojima pišemo poeziju svojega života.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/
http://www.webstilus.net/content/view/10400/65