Svo znanje svijeta, osim znanja o sebi samom, možemo naučiti posrednim putem. Sebe samoga, univerzum svoga uma, moramo svjesno spoznati i pretvoriti u metafore koje ćemo pamtiti.Uspijemo li, sjedinjujući razumsko- emocionalne mogućnosti u vrtnju nutrinjskog vretena, u spiralnu dinamiku svijesti, sami sebi protumačiti pojam utjelovljeni um, uspjeli smo ga usvojiti i dopustiti mu da postane dio nas, kao ruka, noga, srce ili mozak, dragulj koji ćemo mislima dalje brusiti. Dragulj iznikao iz drevne mudrosi univerzuma, contraria sunt complementa, iz zagrljaja energije i materije, iz dodira duše i tijela je svjetlosna planina na čijem vrhu se susreću svijest i podsvijest, misao i osjećaj, ljubav i život. Spoznavši taj dragulj u sebi mi postajemo bogatiji, snažniji, sretniji, mi prelazimo granice skučenosti u prostoru koji ne osjećamo, ulazimo u nevidljivu, ali snažnu rijeku vremena i postajemo svjesni svog trajanja u trenutku. Tada život postaje poezija koju smo čitali, zemlja čudesa kojom smo kao djeca lutali, bajka koju smo sanjali, legenda u koju smo vjerovali. U dubini nas samih se krije kristalno biće koje svojim treptajima, svojim vibracijama svojom energijom usmjerava naše želje, žudnje, čežnje, našu ljubav i naše snove.
Promatram sliku mladog umjetnika Borisa Pecigoša i vidim kako mi se u glavi zrcali panoptikum želja, kako se u tom muzeju voštanih figura cijeli svijet sakrio u orahovu ljusku dok Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i olujno tužno zvono dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine, ljudska nemogućnost uzdizanja ka beskraju sna. Ljubav zgusnuta u ništa postaje svijesna svoje tragične ekliptike. Iznenada iza tame horizonta izranja četvrta svjetlost, svijetlost etičkog postojanja, šaputava svijetlost nad svijetlima. Orahova ljuska raste ka tom svjetlu spasenja, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu elipsu, u život tako jednostavan i lijep.
Ta mala drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol nas čini "stvaraocima trenutka". Zgnječeni u svojoj boli, pritisnuti bezumnom vrtnjom nevidljivih strahova, često se držimo jedan drugoga, zaprepašteni, nesretni, nesposobni da odpustimo, da oslobodimo, da dozvolimo srcu da diše. Pitam se zašto je to tako, je li to možda je zbog straha od prestanka te vrtnje ili je zbog nepresušne brige o samoodržanju naši život izrastao u moralni, idejni i osjećajni kaos. Nismo u stanju zgrabiti tvorca sudbine u svoje ruke, ne znamo što treba učiniti. Što nam onda preostaje? Samosažaljenje? Da, tugovanje nad životom, zapisano u kao balada u kamenu. Mnogi tvrde da im život izmiče iz ruku, da ih prijatelji izdaju, da se negdje sklapaju urote, a ne pokušavaju postati svijesni života i njegovih i svojih apsurda. Oslušnimo, zavirimo u dubinu sebe sama, zaboravimo na trenutak detalje da nam ne izmakne cjelina, učinimo to sada da ne odživimo život ne živeći ga.
Kada spoznamo tu nemilosrdu vrtnju pijane lađe našeg postojanja, vrtnju u kojoj nam je kormilo ispalo iz ruku, tada treba skočiti u ono veliko uzburkano ništa u sebi, u kakvoću svijesti o sebi samom i bez diskurzivnog razmišljanja, pokušati osjetilima i osjećajima, osjetiti osjećanje osjećaja, unutarnju vatru svoga postojanja. To znači, u tom posljednjem trenu prije nego je naša pijana lađa počela tonuti, postati svjestan sebe i jedan drugoga. Tada zajedno zaroniti u san, roniti, roniti sve dublje, biti svjestan da smo bili blizu tonjenja, blizu potonuću, toliko blizu da smo ga skoro doživjeli, a onda sa osmjehom u suznom oku pogledati u sunce i dozvoliti ljubavi da krene na svoj put oko sunca i doživi svoju sretnu ekliptiku. U "Pobratimstvo lica u svemiru", Tin nam je stihom dočarao taj zadnji krik duše kada se shvaća gola istina i kada se svi sa svima u panici uhvate za ruke. Zašto samo u panici, zašto tek onda kada netko počne tonuti? Možda se odgovor krije u stihu, iz zbirke soneta Vesne Parun "Salto mortale"
"A kad na vrijeme padne rđa, i zidine se ispod Srđa utvarna nasite sjaja….." i evo ja osjetih pod zamišljenom dugom apstraktno vrijeme, sat u sunčevom sjaju, minute u povjetarcu, sekunde u kapljicama kiše. Uronih u čudesnu Rasoulli- evu sliku, vidjeh svjetlosna vrata Raja i zakoračih u sretan trenutak postojanja. Klatno sunčanog sata nad nama kaplje sreću treptajima te čudesne energije, duginim bojama i vremenom prijateljstva. Pod klatnom tog sunčanog sata spoznah da budućnost ne postoji, ona je tek neprestana opomena o promašenom trenutku, ne proživljenom treptaju oka, ne pruženoj ruci, ne saslušanoj boli u neizovorenoj riječi utjehe PRIJATELJA PRIJATELJU.
http://dinaja.blog.hr/2009/01/index.html#dan24
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=15876
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen