Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše ozrcaljene u Chagallovim vitražima.

Odlučiti se za život sa svim njegovim usponima i padovima, voljeti zalaske sunca i kišu i oblačno nebo i vjetar koji donosi suze, prihvatiti sve nepravde koje možda ipak nisu bile nepravde znači živjeti, znači znati živjeti. Tada ostaje pregršt ljepote između trenutačnih tuga, ljepote koja nas uvijek iznova uzdiže iznad slabosti duše i životarenja, ljepote koja nam daje snage da osjetimo novi trenutak i njegovu punoću. Treba znati prihvatiti oluju i bonacu i neki daleki, skoro nepostojeći, horizont duše jer to znači da smo spoznali svoju snagu jer ona je tu, ona je uvijek tu nekada skrivena u mladalačkim snovima, ponekad u tuzi zbog izgubljenog vremena. Prihvatiti, a ne plakati za prošlošću i uvelim ružama. Moramo naučiti voljeti i sjećanja koja bole, voljeti sve prošle trenutke, voljeti da iznemoglost nikada ne dođe, da u malaksalosti pripadanja sadašnjem vremenu ne izgubimo sebe. Voljeti, da znati voljeti, ali ne u ime nekih obečanja, ne u ime ostvarenja svojih, osobnih želja u nekome drugome, u nekome koji bi s vremenom mogao postati sam blijeda silueta u zrcalu naših želja. Treba naučiti voljeti želje u tuđim srcima, a ne voljeti samo svoju želju za posjedovanjem tuđeg srca. Za sve što se dogodi u našim životima porivi i poticaji spavaju na našim dlanovima, cvijetaju u našim dušama, žive u našim srcima, izrastaju iz naših osjećaja, trepere u našim glavama.
Ušla je u crkvu i promatrala Chagallove vitraže, čudesna okna u kojima se zrcali snaga umjetnikova talenta. Prijesjećala se trenutka, onog presudnog treptaja oka, kada je u jednom poljubcu osjetila život sa svim njegovim opasnostima i saznala je da je to njen život. Sunce se kristalilo u tom čudesnom djelu vječnosti, na oknima hrama je prepoznala zrcaljenje beskraja umjetnikova sna. Toliko željena ljubav je konačno bila tu, ali ne oko nje, kako je do tog trena vjerovala, ljubav je bila uvijek u njoj bez određenog oblika i zakona, bez traženja i uzimanja, bez svojstava jer je bila njeno, do tog trena, nespoznato svojstvo. Ona iznenada osjeti da govore istim jezikom, jezikom ljubavi u kojem nema nametanja osobnog mišljenja. Pričinilo joj se da se poznaju već tisućljećima, da su zajedno rasli gradeći iste ideale i istu sliku života. Trenutak spoznaje, okna su se smiješila novim snom. Ona osjeti da u njoj postoji još mnogo toga neizgovorenog, a zrak je mirisao povjerenjem. Neka čudesna snaga je treperila u njoj i Ona u sebi samoj osjeti sjaj svog untarnjeg sunca i u zrcalima svijesti ugleda sva svoja nesvjesna stanja. Uzdahom sreće Ona podpali zapretene vatre i osjeti kako se plameni jezici šire tijelom vraćajući je u život.


http://www.webstilus.net/content/view/9178/65/

Nedavno prolutah portalom Magicus na kojem ostavih trag i pročitah pjesmu "Reiki", osjetih moj osjećaj i moju misao, prisjetih se ovog davno napisanog testa, svijesno posudih rimu od autorice pjesme i moj doživljaj kozmičke energije pretvorih u izričaj moje duše. Hvala, meni nepoznatoj virtualnoj duši, Safiris na nadahnuću koje me je vratilo u vrijeme kada sam sama pisala stih u rimi, hvala joj na nadahnuću koje je u meni probudilo uspomene na osjećanje osjećaja iz onog davnog trenutka kada u Chagallovim vitražama začuh simfoniju boja i šapat unutarnje svjetlosti.

 Osjećam milovanje, nježan dodir, ćutim anđeosko biće me dotaklo.

Uzdrhtala je duša, uzburkalo se srce, dodiruje me ljepota snažna.

Svjetlost unutarnjeg neba, sunca zrake iskre kroz Chagall staklo,

kroz kristalnu prizmu u kojoj se prelamaju znanja životu važna.

Bezvremena rijeka simfonijom boja u svijesnosti mojoj romori

u besprostornosti duše, u zrcalima uma blješte slike iz davnina.

Atlantida, kristalni grad, piramida snova, svemira moga dvori,

u kalež života se slijevaju osjećajne ponornice svijesnih dubina.

Tijelo titra, treperi srca snagom, osluškuje kožom, svemir osjeća,

u svjetlosnom zagrljaju duše unjedreno sjaji kao sunčana zraka.

Uronivši u vrtnju kozmičkog vretena svilena mu postaje odjeća

dok ga misao nosi ka paperju mekom, bespuću sanjanih oblaka.

Osjećam toplinu unutarnjeg sunca, to me svijest spoznajom grije

svjetlosna Mnemozina rijeka uspomena hrani srce snagom fotona

na dlanovima iskre sjećanja, lakoćom postojanja se srce duši smije

u nutrini moga svemira, na beskraju neba je zaiskrila idena kolona.

Misaone slike, osjećaji satkani od svjetlosnih puta kojima koračah,

na stazi toj se redaju pitanja, drevni strahovi, tuge i sumnje rjetke.

Iznenada blješte istine koje nekad davno u dubini duše ne osjećah

iskri novo znanje dok uranjam u dubinu i beskraj mog života rijeke.

Na unutarnjem nebu blješte Chagallove slike, jedna za drugom u nizu,

iskri uvijek nova svijetlost, izranjaju spoznaje dugo skrivene u tami

sve što nekada je daleko bilo, u ovom času postaje dohvatljivo blizu

duša, srce, tijelo plešu ples života i šapuću u ljubavi nikad nismo sami.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Utjelovljeni um" str, 55.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=21460