Antroploški gledano, inicijacija je ispit zrelost. Gledala sam dokumentarnu emisiju o Bunggee Jumpingu, među domorocima, sa otočne države Vaunatu iz južnog Pacifika, koji su skakali s litice, čvrsto omotanih gležnjeva lijanama tako da im je glava na kraju skoka završila tik nad tlom. To su bili ritualni skokovi tamošnjih dječaka, dakle nije se radilo o sportu ili zabavi nego o inicijaciji, nekoj vrsti ispita zrelosti, matura kod takozvanih primitivnih naroda pri kojoj se ljudi često izlažu vrlo velikim opasnostima. To čine samo kad misle da su spremni za prijelaz u novu životnu fazu, recimo o prelazu iz mladenaštva u odraslu dob ili kasnije ako napreduju na nekoj duhovnoj ljestvici i žele postići ili obilježiti neku bitnu promjenu u svom postojanju.
Inicijacija je svjesno spoznati trenutak postojanja duše, trenutak u kojem čovjek postane svjestan, da nema, da nepostoji čvrsta živuća materija, a da je materijalni svijet tek sredstvo koje mu omogućava da uistinu pronađe, osjeti i doživi sebe samoga. Da bi uistinu uspio u tome čovjek mora naučiti osjećati osjećanje bezimenih osjećaja u sebi, svoj do toga crno bijeli svijet obojati bojama svoje svijesti, propustiti svjetlost svog unutarnjeg sunca kroz kristale svoje duše, pogledati i prepoznati sva svoja lica u kristalnom labirintu svoje svijesti, pronaći središte labirinta, probuditi ratnika svjetlosti u sebi i onda slijedeći Ariadninu nit svoje spoznaje izači pod koplja dnevnih istina. Inicijacija je najsuptilni mehanizam duše, a pokrene se u sudbonosnom treptaju oka u kojem čovjek počne osjećati nezadovoljstvo unutar sebe, nezadovoljstvo sa svojim životom, kada osjeti da u njemu živi stranac kojeg je nesvijesno ugostio, a nikada nije uspio skinuti masku s njegova zakrabuljena lica. Tada se počnu buditi u čovjeku novi interesi, koji ne moraju biti usko religijske ili okultne prirode.
Čovjek odjednom počne gledati kroz okna svoje probuđene duše, boje, zvukovi mirisi, dodiri dobivaju drugačije značenje u njegovoj svijesti. Svijet u kojem živi postaje njegov novi dom, dom u kojem je do toga trena samo preživljavao, dom u kojem nije bilo znakova njegove osobnosti, dom koji je do tog treptaja oka bio ogromna tamnica njegovoj duši, crno- bijeli svijet bez mirisa i okusa, bez suptilnih tonova svitanja, bez purpura sutona, bez promjene godišnjih doba, bez osjećaja unutarnjeg ritma, bez osjećaja za unutarnju ravnotežu, bez osjećaja za prolazak zrnaca svijesti kroz unutarnji pješćani sat.
A onda se dogodi iznenada, u jednom presudnom trenutku, rodi se želja, uzburka se čežnja, probudi se znatiželja i krabulji ples, do tog trena bezimenih osjećaja, započne svoju igru u dubini duše. Maske polako padaju i čovjek počne u zrcalima svog misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta prepoznavati svoja različita lica. Što će s tom spoznajom započeti, ovisi o njegovim interesima, o njegovom znanju, njegovom obrazovanju. To je taj odlučni trenutak u kojem se mora sam za sebe odlučiti što je za njega važno, što mu stvara ugodu, što ga koči, što ga odvlači u nepostojanje, a što mu daruje lakoću i lepršavost postojanja.
Otvaranje Pandorine kutije unutar sebe samoga je opasno, ali kada je u jednom trenu otvorimo ona mora zauvijek ostati otvorena, jer na njenom dnu se krije nadanje, koje je po legendi Pandora iz straha od osvete, zauvijek ostavila zatvorenom u kutiji.
Inicijacija se ponekad događa spontano, nesvijesno dolazi do pokretanja tog čarobnog mehanizma koji uzburka našu životnu energiju i sjedini je sa kozmičkom, dogodi se u trenutku polaganja zakletve u vojsci, pri položenom završnom ispitu, pri prvom poljubcu, vjenčanju, rođenju prvog djeteta. Tada se rađaju u čovjeku novi osjećaji, osjećaji koji izazivaju spontane promjene unutar duše, promjene koje se odvijaju spontano u vremenu sazrijevanja iz djeteta u odraslu osobu. O tome procesu, tom mehanizmu duše, o tom obliku inicijacije nam je Carl Gustav Jung ostavio u naslijedstvo model ratnika, kojim on vrlo ilustrativno opisuje izrastanje spoznaje o odgovornost prvo prema sebi samome, zajednici, obitelj i svijetu kojem živimo.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Pledoaje našem emocionalnom umu" str. 73.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://dianoetika.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen