Jutros prolutah portalom Magicus i vidjeh sliku Borisa Pecigoša "Mjesečevo drvo". Ljubičasti tonovi uzbudiše moje osjećanje osjećaja, osjetih kako se u meni bude sjećanja, kako se u tijelu uzburkava Mnemozina rijeka uspomena i prisjetih se mojih ljubičastih snova i davno napisanog teksta o inicijaciji duše. To je bilo u onom vremenu kada sam pokušavala nemoguće učiniti mogućim, kada sam uistinu počela osjećati snagu emotivnog uma, kada sam pisala prve koncepte za knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta". Danas osjetih snagu Borisove slike, osjetih energiju njegova talenta i zaronih u sjenku tog imaginarnog drveta. Osluhnuh svjetlosnu muziku svijesti i probudih u sebi boginju lova i čuvaricu mjesečeva hrama. Artemida, bognja mog sretnog trenutka spoznaje me povela u svoje carstvo, u moć sadašnjeg trenutka. U mojoj svijesti se izmješaše sjećanja na doživljaj duše starog kestena i simfonija boja ove predivne slike.
DUŠA STAROG KESTENA
Lutala sam uspomenama dok je s neba kapao pahuljasti pokrivač i zaustavljao se na opustjelim granama. Stari kesten me je branio od hladnoće i ja nisam osjećala kako vrijeme prolazi. Oronuli samotnjak je osjetio moju tugu obgrlio me toplinom svoje duše. Pogledah u nebo i vidjeh jednu veliku pticu kako se spušta na njegove grane. Nebeski orao, pomislih i zadrhtah od uzbuđenja, vidjeh moju prestrašenu dušu pred porotom prirode koju sam vrijeđala, kojoj nisam odavala dovoljno poštovanje. Sjetih se pročitanog o inicijaciji duše. Samo najviši duh, preko sobstva čovjekove duše može pokrenuti u duši mahanizam inicijacije, probuditi je. On je učitelj svih učitelja, mudrac svih mudraca, alfa i omega svih sustava.
U mom unutarnjem labirintu zaigraše probuđene emocije svoj krabuljni ples. Počela sam skidati maske sa tih, do tog trenutka spoznaje, nepoznatih lica. Vidjeh nestašno djete, zaljubljenu djevojku, zrelu ženu, vidjeh neznanje, ignoranciju, netoleranciju, nerazumjevanje, nesposobnost samokritike u crno bijelim tonovima moje svijesti. Pogledah ponovo u nebeskog orla koji je još uvijek sjedio na granama starog kestena. Iznad njega je nebo bilo sivo i puno bijelih suza neba. Da i nebo plače od sreće kada jedna duša spozna svoje nepostojanje u svjetlosnom zagrljaju univerzuma. U dubini mene, u onim do tada nepoznatim širinama duše se pojavilo svijetlo nad svijetlima, moje emocije zaplesaše ples u čast proljeću koje se rađalo u pejsažu duše. Vidjeh boje, začuh cvrkut ptica, osjetih mirise procvalog cvijeća i ja šapnuh oronulom starcu, tom dobročudnom čuvaru naših davnih tajni.
"Oprosti, molim te oprosti mi, dosadašnje neznanje."
Pogledah u ogoljelu krošnju, nebeskog orla više nije bilo, odletio je među oblake da zaustavi suze neba.
http://dianoetika.blogspot.com/
http://www.webstilus.net/content/view/10330/65/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen