Umjeće pokreta je sposobnost pretvaranja obične svakodnevne motorike u njegov svrsishodniji i ljepši vidljivi oblik. Da bi doista ostvarili umjeće pokreta, njegov pravilan tijek i obujam moramo svijesno spoznati postupnosti, kojom pojedine dijelove tijela uključujemo u pokret. Taj slijed je već određen njegovom anatomijom i spiralnom dinamikom koja proizlazi iz zakona zlatnoga reza, odnosa po kojem je sve u prirodi pa i naše tijelo izgrađeno. Slijedeći dinamiku zlaćane spirale, mi moramo pokretu odrediti namjenu koja mu onda određuje i smjer.
Četverodimenzionalna, 4- D samospoznaja, osluškivanje svjetlosne muzike svoga univerzuma, uranjanje u ocean svijesti, slušanje zvukova morskih dubina, promatranje plesa delfina, spoznaja spiralne dinamike svijesti i tada osjećamo da pokret počinje u glavi, ne u mišićima.
Razmišljam o pokretu i osjećam kako misao dodiruje tijelo ljepotom sna koji budna sanjam. Tada zaboravljam kineziterapiju kao svoju struku i predajem se dionizijskoj opijenosti, mojih duševnih i tjelesnih stanja. Sinestezija se širi mojim bićem. Mirisi ovog ljetnog jutra dodiruju moje misli i pretvaraju ih u zvukove djetinjstva. Postajem "dijete veselja i sreće", metafora kojom sam obilježila sjećanja na zoru mog života, riječi koje su ostale upisane u spomenaru mojih dječijih snova, riječi moga djeda. Volim mirise jutarnje rose i volim igre s kojim sam rasla.
Zatvorenih očiju osjećam toplinu žala od kojeg smo gradili kule i snove. Blaga poduka čovjeka koji me je učio životu je ostavila traga u mome sjećanju.
"Pokreti koji izviru iz središta tijela i postupno prelaze na pokrete udova, su slobodni, tečni i izvedivi u svom punom obujmu i obliku." govorio je pomažući mi da nespretnim rukama ne srušim izgrađen zamak.
"Što je središte tijela i gdje se ono nalazi?" pitala sam znatiželjno.
"Čisto središte je jedna točka koja se nalazi iza tvoga pupka, ali da bi ga bolje spoznala i osjetila, možeš tvoju cijelu zdjelicu shvatiti ka središte."
"Zašto je ono tako važno?"
"Ako je zdjelica stabilna i nalazi se u svojoj dinamičkoj ravnoteži, onda je i tvoj trup i rameni pojas stabiliziran pa je pokretanje tvojih ruku skladno i precizno." pokazivao mi je te pokrete završavajući zadnji tornjić na zamku od pijeska.
Miris jutra pjeska i soli, toplina sunca koju osjećam na tijelu me unose u more. Sjećam se prvih pokušaja plivanja.
"Stabilizirana zdjelica i rameni pojas će ti omogućiti pravilno pokretanje ruku i nogu", glas koji pamtim cijeloga života još uvijek organizira motoričke karte u mom mozgu. Naučila sam plivati, a glava je, bez napora, ostajala iznad razine mora.
"Udahni, izdahni " njegovi dobronamjerni savjeti su u meni budili ritam pokreta. Moj mozak je pamtio ritam disanja i usklađivao s korakom na dugim šetnjama s djedom. Taj ritam je ostao pohranjen u mom motoričkom pamćenju i ja sam ga kasnije uvijek pronalazila pri trčanju, plesanju i šetnjama gradskim korzom. Pronalazim ga i danas dok pišem ove rečenice i usklađujem ga s pokretima mojih prstiju na tastaturi računala.
Pokret je mjenjanje mjesta nekog tijela ili njegovog dijela u prostoru pod uticajem sile teže i težine tijela, u određenom odjeljku vremena, usmjerenom prema nekom cilju, energijom tvoje svjesti. To je proširena definicija pokreta i njome ga mogu bolje osmisliti i osvjestiti.
Što je energija moje svijesti? pitam se i u isto vrijeme čujem dragi glas
"To je ono što osjećaš kada plačeš i kada se smiješ. Anđeo čuvar tvoga života, pokazatelj stanja u kojima se nalaziš, to si ti kada se budiš, kada odlaziš u kupaonu, doručkuješ, odlaziš u školu, rješavaš domaće zadatke. Ti si energija, ti si zagljaj svjetlosti i tmine, ti si svijest jer si rođena kao svjesno biće".
Razmislih, utonuh u san i vidjeh dva anđela čuvara u sebi. Kasnije sam ih sretala i kada sam budna sanjala i sazrijevala u vjerovanju da me oni brane od naučenog nezanja.
Nebeski orao ili anđeli svjetla i tmine u meni sjedinjeni
Dok zatvaram oči i svijest moja tone u san u duši mojoj nikada ne zavlada zaborav. U dubini mog unutarnjeg neba, bdiju dva bića satkana od nevidljivih niti, od svjetla koje samo srcu sja i svojom snagom to čudesno nešto u meni stalno tka. Osjećam ih kao ples na strunama snova, čutim treptaje nevidljivih krila, čujem njihov vilinski glas osjećam kako se u meni vječno mrze i vole, sukobljavaju i grle, neprestano jedan drugom zaustavljaju let, razbijaju naučenih misli splet, na kristalima mojih osjećaja lome svjetlosnu nit, jedan drugom dokazuju prave istine bit. Ponekad mi se pričinja da na pozornici mog unutarnjeg teatra vidim ples dva lepršava leptira, igru trepravih vila ili sjenke anđeoskih krila. U toj igri svjetlosti i sjene zrcale zlatno, plavkasto, srebernkaste nestvarne boje, boje satkane od vječne vremenske mijene, od čudesnog tkiva tmine i treperavih struna sučanog dana. Te tajnovite sjenke tad u predstavi svijesti odjevaju odore svoje, srebrenkaso- zlaćane boje i zaigraju svoju anđeosku igru sa spoznajom u meni. Slične nebeskom orlu iz Danteove priče, anđelom dana i noći nazivam tada ta tajnovita svjetlosna bića jer zlaćana sjenka mi sunčane oaze u znanju daruje, a plavo- srebrenkasta gasi nepotrebne zvijezdane ideje i zaborav nećeg nevažnoga u meni najavljuje. Uživam u toj vječnoj igri svjetlosti i sjene, spoznajem, pamtim i zaboravljam u zagrljaju svjetlosti i tmine mog unutarnjeg neba i ponekad osjetim da tijela njina u jednu jedinu spoznaju stanu i kao da znaju da moja svijest malo odmora treba. Dani i noć sjedinjeni u pomrčini mog duševnog sunca, u spoznaji tada nesigurnost zatreperi, a nebeski orao sjedinjen u anđela svjetlosti i tmine miruje u iščekivanju novog svitanja u mojoj svjesnoj spoznaji.
Godine su prolazile, ja sam prestala graditi kule u pijesku, prestala sam vjerovati u postojanje anđela čuvara, ali nikada nisam prestala slijediti misli čovjeka koje me je učio životu. Anatomija, kinezilogija, neurofiziologija su se sjedinjavale u moju današnju struku, ali u univerzumu moga uma su još uvijek žive ideokinetičke slike djetinjstva. Danas razumijem što mi je deda ostavio u nasljeđe. Naši pokreti su osnova i sredstvo kojim rješavamo sve životne zadatke, ostvarujemo životne ciljeve, ali sve to što mi radimo je izvan nas. Pokret je dio nas, pokret je naša svijest, naš život, pokret je onaj tajanstveni anđeo čuvar, nebeski orao, pokret to smo mi. Ne sva, ali mnoga djela naših svakodnevnih pokreta su prolazna, nestanu kao što su nestajale i kule koje sam gradila u pjesku, ali pokret, svaki naš pokret vođen rukom anđela svjetlosti ostavlja svoj trag u senzomotoričkim kartama našega mozga.
Rutinski pokreti, izvedeni bez razmišljanja o razlogu, a onda i bez istinske želje za njihovim izvođenjem, postaju naše "loše navike". Koristeći ih godinama mi ne osjećamo koliko energije, pri njihovom nesvjesnom izvođenju, nepotrebno gubimo. Svijest o pokretu, koji sam sebe motivira, pomaže pri savladavanju neugodnih zadataka, koje nam nameće svakodnevica. Stvaralački um koji izrasta iz svijesti o tijelu, usavršava pokret, a tijelo oblikovano takvim pokretima postaje naše osobno umjetničko djelo.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Zlatni rez" str. 33.
poglavlje" Umijeće pokreta i njegov kreativan izraz" str. 151.
"Danas više ne znam da li su sjećanja ili maštarije rođene iz pričanja i prepričavanja. Bilo je to onda kada su moje moždane vijuge tek počele zaustavljati vrijeme u maglovitim slikama. Ili je to moja ljubav prema prema slikarima vječitog svijetla što su impresionizmom ucrtali put u moje postojanje. Sumrak kliničke sobe, metalni krevet, gips i lice žene, blijede s iskrom u očima koje pričaju i žive. Moja draga teta, njena bolest i borba s nepoznatom aveti koja je nagrizala tijelo i mijenjala mu formu. Promatrala sam njeno krhko tijelo i osjećala neusništivost njene volje. Izdržala je, a ja sam nesvijesno upijala energiju njenih želja. Neznam više kada se u meni rodila želja da se svjesno borim s avetima iz njene prošlosti, da bdijem nad bolesnima i da tražim osmijehe na blijedim, od boli izmučenim licima. Možda se to dogodilo onda kada sam mojim dječjim neznanjem bila potpora njenim prvim samostalnim pokretima ili je to moja neizgovorena ljubav prema toj čudesnoj ženi."
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.
poglavlje "Portreti" str. 58. pjesma posvećena prof. Zlati Bartl.
http://umjece-pokreta.blogspot.com/
http://zlatni-rez.blogspot.com/
http://ja-i-pokret.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen