Einstein je u svojoj autobiografiji napisao da je u vremenu rada na teoriji relativiteta neprestano bio vođen "nečim" što nemože objasniti drugačije nego riječima, bezimeni osjećaj "nečega" što se u njemu nagomilavalo. To "nešto" je uplitalo u njega uvijek novi osjećaj koji ga je nosio ka "nečem" opet novome, a to "nešto ", za njega nepoznato, danas nazivamo "osjećanje osjećaja". Svjetlosna dimenzija prostor- vrijeme postaje misaona slika, vidim je i prisjećam se Demetre majke plodnosti prirode, vidim bijele bijele golubice koje mi na dlan spuštaju sjemenke spoznaje. Tada slijedim Einsteinove misli i uranjam u to nešto bezimeno u sebi i pokušavam tom nečem bezimenom darovati ime, jer mi postaje jasno da izvan mene i moje svjesne spoznaje ne postoji ništa što bih mogla nazvati imenom osjećaj. Jasno je da bez znanja o matematici i fizici Einstein ne bi bio u mogućnosti pretvoriti to "osjećanje osjećaja " u elegantnu teoriju koja je promjenila svijet. Sjedinjenjem misaonog i emocionalnog uma preobražavamo energiju misli u pravi istinski osjećaj, u umjetničko djelo ili znanstveni uzorak, u mudrost tijela ili umjeće pokreta.
Svatko od nas je u stanju spoznati razliku dobrog i lošeg osjećaja koji se u tijelu budi, ali mi u svakodnevnom životu ne razmišljamo o tijelu nego o sebi. Uvjereni da samo misaono spoznajemo situaciju ne obraćamo pažnju na protudjelovanja koja se u tim trenutcima događaju u tijelu. Mi tijelo jednostavno upotrebljavamo kao sredstvo uživanja ili odbijanja. Misaono se prisjećamo, a onda to nešto pretvaramo u misaonu sliku i onda to nešto i vidimo.
Evo pokušajmo se sjetiti legende o sedam sestara koje su postale sažviježđe na nebu. Sedam Plejada plešu svoj vječni ples u zimskim noćima, a onda se u Ivanjskoj noći spuštaju na zemlju i kao vile Ladarice šire ljubav. Predivna priča koju pokušavam u sebi oživjeti, pokušavam barem u jednom jedinom treptaju oka postati jedna od tih svjetlosnih bića, pokušavam onom nečem do ovog trena nepoznatom u sebi darovati sliku, pohraniti je u galeriji pamćenja i vječno sačuvati u sjećanju. Činjenica je da naše tijelo reagira na ono što mi mislimo, ali često nismo svjesni da tijelo bez obzira na našu misaonu notu osjeća i naše duševno stanje. Taj osjećaj se često objašnjava kao "ono" podsvjesno u nama. Kada tijelom počnemo osjećati tijelo, osjećanje osjećaja postaje svjesno i prisutno u nama. Postaje nam jasno da postoji netko u očima njegovim, netko nevidljiv očima našim. Tada osjećamo da je taj netko lepršav i zlatan, od ljepote satkan, čuvar naših snova, našeg života sjena, srca našeg sjeta.
Ako i nastaje iz arhetipova naših prijašnjih stanja, to novo stanje je istina trenutka u kojem ga spoznajemo. To novo stanje postaje straža naših misli, straža koja tužne misli poput pčela roji, Hermes, legendarni vjesnik Bogova koji se našom svijesti kao vjetar kreće i provodi naše tužne misli u zaborav. Ponekad takvom osjećaju dajemo misteriozna imena kao intuicija, instikt ili poimanje, ali rijetko pri tome obraćamo pažnju na govor tijela. Dijalog tijelo- mozak je uvijek prisutan u nama no da bi ga mogli koristiti trebali bi ga naučiti slušati. Sredstvo za ostvarenje tog cilja je tijelo kojem smo vratili izgubljenu inteligenciju, a spoznaja se odvija u univerzumu našeg utjelovljenog uma.
"Osjećanje osjećaja" nije u nama i ne čeka na našu spoznaju, nego nastaje i traje misaonim procesom. Proces svjesne spoznaje "osjećanja osjećaja" nas ponekad vraća u prošlost ili osvješćuje u nama novi osjećaj kojeg možemo spoznati samo misleći o njemu. Često na vratima srca nevidljiv stoji i šapuće o sreći, o onome što osjećati nismo smijeli ili možda nismo htjeli. Oštrina našeg vida koja dostiže oštrinu vida jednog sokola prodire u tamu duše, hrani srce i ojačava ljubav. Tada se u našoj svijesti zrcali misao, svjetlosna dimenzija se u nama iskri, postaje mi, postaje uistinu energetsko polje u kojem svojim titranjem postojimo.
"Osjećanje osjećaja" je jasnoća nečeg što u nama traje, nešto što stvarno postoji, nešto što u nama živi svojim životom, čemu se možemo direktno obratiti, to je proces koji se, zahvaljujući našem egoistčnom umu, odvija spoznajom samoosjetilnost i samoosjećajnosti i prelazi u samorazumjevanje tijela. Spoznavajući tijelo, u našoj glavi nastaju misaone slike o njemu, pa tada osjećamo da se to "nešto" nalazi u tijelu, da već posjeduje i uvijek iznova stvara svoj prostor- vrijeme. U tom novo spoznatom prostor- vremenu je "osjećaj osjećaja" za nas, spoznatljiv i odredljiv. Sebi i tijelu za ljubav trebali bi te bezimene osjećaje misaono obuhvatiti, dodirnuti, slušati, kušati, udahnuti i istovremeno koristeći se zaboravljenim metaforama, izraslim iz materinjeg jezika, stvarati svoj emocionalni jezik. Tek tada ćemo osjetiti koliko je naše osobne energije komprimirano u tome "nečemu" čemu nismo znali ime i koje nismo osjetili, vidjeli, čuli niti svjesno spoznavali.
Vještinom tumačenja sebe samoga sebi samome mi ulazimo u čudesni svijet istine o svom postojanju. Naše tijelo je onda stvarno cjelina koja je je više od zbroja njegovih djelova. Tada uistinu postajemo i dio cjeline iz koje smo izrasli, osjećamo neprestane titraje našeg energetskog polja, sjedinjujemo se sa svjetlosnom dimenzijom postojanja, postajemo svjetlost sama.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Osjećanje osjećaja u tijelu" str.99.
http://hermeneutika-dinaja.blogspot.com/
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen