Četverodimenzionalna 4- D misaona tjelovježba
Ideokineza je misaona gimnastika, metoda koja nema strogih pravila i gotovih uzoraka. Tek kada smo u pamćenje pohranili misaone slike o djelovima tijela i svijesno spoznali njegovu dinamičku anatomiju možemo početi sa oblikovanjem ideja, pokretnim misaonim slikama. U kori velikog mozga već samom zamisli pokreta nastaju motoričke karte. Misleći pokret mi sami ucrtavamo nove uzorke koje mozak pamti i po kojima oblikuje pokret. Sjedinjenjem svjesti o pokretu i njegovog u mozgu pohranjenog uzorka spoznajemo kakvoću pokreta. Krivo izveden i nedjelotvoran pokret je znak manjkavosti našeg svijeta ideja. Pokret, koji postaje poezija misli, je dobro zamišljen. Konačni cilj ideokineze je usavršavanje uputa koje, misleći pokret, šaljemo u središnji živčani sustav. Igrajući se pokretom možemo ga misleći zaustavljati, iznova misaono pokrenuti, preobraziti u novi još ljepši i svrsishodniji oblik. Slijedeći svoje ideje mi ulazimo u svoj misaono- osjećajni labirint i spoznajemo četverodimenzionalnost svog postojanja.
4-D samomobilizacija je put ka pretvaranju ideja u savršensvo svakodnevnih pokreta. Da bih mogla o tome pisati morala sam taj put preći sama. Ulazila sam u tajanstveni svijet mojih zrcalnih neurona i tražila sebe oslikanu u kristalima moga utjelovljenog uma. Kristali su treperili vječnim plesom mojih misli i postajali osjećaji koje sam pamtila. Držanje mog tijela proizašlo iz ritma i dinamike mojih pokreta je za mene dobilo drugačije značenje. S vremenom sam spoznala da ono nije stanje, na koje sam se na početku prisiljavala, nego da je postalo proces koji se, u mom tijelu, počeo odvijati, obnavljati, razvijati i trajati. Osjetila sam da sam ja sa mojim utjelovljenim umom promatrač i uvijek u središtu tog procesa.
Moj svijet se počeo mjenjati. Tijelo je jutrom raslo iz točke prividnog mira i postajalo svakim novim trenom drugačije. Dinamika kojom sam oblikovala kristalno jasna ustrojstva novonastajućih pokreta je prelazila u moj dnevni ritam, a tijelo je iz trenutka u trenutak oblikovalo u svom prostoru drugačiji kristal. Ljepotu plesnog pokreta, rado učimo, kopiramo tuđi korak, oponašamo ritam, s vremenom osjećamo osobni ritam i dinamiku, počnemo lijepo plesati i taj korak ne zaboravljamo. Tako je ples ušao u područje naše kulturne evolucije. Iz jednog oblika plesa se prelazilo u drugi, otvarane su niše za uvijek nove varijacije. Sjetimo se samo virusa Rock-end-Rolla ili Twista. Oponašali smo izvore, ali je svaki od nas na plesnom podiju imao svoj, prepoznatljivi stil. Taj stil imamo i danas, četrdeset godina kasnije, isti stil, isti ritam, uvijek ista dinamika, samo s nešto manje izdržljivosti. Počeli smo misliti ekonomičnije, ali osjećaj za ples koji se jednom razvio u nama, ostaje u nama, tijelo pamti zajedno s mozgom, taj osjećaj postaje dio naše osobnosti, dio našeg pokreta, prešao je u gene koje ćemo predavati dalje isto kao što smo neke evolucijom nasljedili.
Da bi stvorili dinamičnu sliku cijelog tijela možemo krenuti od zamišljanja atoma i njegove vječne dinamike. Sve nama danas poznato sastavljeno je od atoma i praznine, koja im omogućava vječno gibanje. Znamo i to da praznog prostora nema pa je praznina između atoma ispunjena energijom koja se oslobađa njihovim gibanjem. Sam atom se održava gibanjem njegovih dijelova oko jezgre. Atom nije čvrsta materija, on je gibanje, ritam i dinamika. To je osnovna ideja za svjesno doživljavanje dinamike u tijelu. Stvorimo li dinamičku sliku modela atoma kao slikovit izraz tijela, ona postaje slična minijaturnom modelu sunčanog sustava.
Kod atoma je središte jezgra, kod sunčanog sustava sunce, a kod tijela zdjelica, spremište naše životne energije, oko koje se ostali dijelovi raspoređuju u kružnicama, elipsama, valovima i spiralnim zavojima. U takvoj misaonoj slici naše tijelo postaje univerzum u univerzumu, a mi ujedinjeni u tijelu, stopljeni s univerzumom, slijedimo prirodne zakone koji nas stvaraju.
Sjetih se Vitruvia i Leonardovog čovjeka u kvadratu i njegovih pokušaja da kvadrira kružnicu. Do danas znanstvenicima to matemaičkim putem nije uspjelo. Leonardo da Vinci je svojim skicama pokušao dokazati da čovjek svojim tijelom i svojim pokretima rješava tu vječnu matematičku zagonetku. Čovjek pokret i univerzum su jedno. Proizašlo iz zakona Božjeg, slijedeći spiralnu dinamiku zlatnoga reza čovječje tijelo u pokretu doista kvadrira kružnicu i svojim ritmom postaje četverodimenzionalno. Tijelo, slično univerzumu, širi svoj prostor našim zamišljenim pokretom. Zdjelica, svjesno spoznata kao uporište, hrani pokrete i omogućava nam sigurnost njihovog izvođenja. Iz nje izlazi životna energija, kao svjetlosni val i ostavlja trag spirale u prostoru tijela. Kralježnica u svojoj spiralnoj dinamici postaje svjetlosni put do neke daleke zvijezde. Ta daleka zvijezda je glava, koja u svojoj dinamici lebdi nad fontanom svjetla, ruke spiralna magla mliječnog puta, a noge dva zvjezdana traga na ljetnom nebu. Tijelo u takvoj misaonoj slici postaje titrajuće očitovanje naše životne energije, energetsko polje našeg postojanja, mali univerzum u zagrljaju djelovanja kozmičkih zakona..
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Misaone slike" str.103.
http://misaone-slike.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen