Manu propria kineziterapija je moj misaoni konzept kojim želim pacijenta uvesti u univerzum njegova uma i svijet njegove spiralne dinamike. Spoznavši da se je ljudsko tijelo, tijekom evolucije, oblikovalo sljedeći zakon zlatnoga reza, a njegovi pokreti izrasli slijedeći dinamiku zlatne spirale, ja se već na samom početku terapije koristim spiralnom dinamikom pokreta mojih dlanova, da bih kod pacijenta osmislila osnovni prirodni zakon iz kojeg se razvila geometrija naših tijela i pokreta.
Zar uistinu danas mogu povjerovati da je iz prsta Stvoritelja poteklo sjeme i da je tako rođen čovjek? Na kojem mjestu univerzuma se dogodio taj čin? Slika mi ne odaje lokaciju, ali u njoj samoj nazirem odnos zlatnog reza i u zadnjoj točki zlatne spirale je renesansni umjetnik smjestio taj po legendndi i sudbonosni dodir prstiju. Na slici vidim kako se iz sivila prajuhe odvaja anđeoski oblak sličan desnoj polutki ljudskog mozga. Pitam se dali je umjetnik tada uistinu znao da upravo ta polutka upravlja našom intuiticijom, emocijama, maštovitosti, muzikalnošću, da se njome sjećamo i pamtimo fizionomije, njome sanjamo i istinski volimo. Da li je on znao da nju aktiviramo metaforama i da smo zahvaljujući poticajima njenog djelovanja kreativni i osjećajni. Umjetnik je ipak u takav oblik smjestio Boga i njegove glasnike, male anđele, čuvare svih naših tajni. Iako su neki povjesničari umjetnosti u tom detalju slike vidjeli ogrtač Stvoritelja, neki školjku svetoga Jakoba, ja u njemu prepoznajem najsavršenije djelo u nastajanju svijeta, desnu polutku čovjekova mozga. Iz lijeve polutke, koju na slici nevidim, proizlazi moj misaoni um, moja logika, moj artikulirani govor, njome sam racionalna i suzdržana, ali i sumnjičava. Umjetnik je tu lijevu polutku prepustio nama, promatračima njegova djela, da njome odlučimo što naše oči vide, otvorio nam vrata virtualnog svijeta i pozvao nas na lutanje njime. Sjedinjena lijeva i desna polutka stvaraju moj svijet, unverzum umno- osjetilno- osjećajnog u meni. Tu u univerzumu moga uma se doista smjestio cijeli svijet.
Dodir ovih prstiju mi odaje tajnu nastajanja svijeta i kaže mi da je svijet, po legendi, manu propria djelo Boga i Adama. Umjetnik je ove dvije ruke nacrtao slijedeći zakon zlatnoga reza i ja promatrajući taj sudbonosni pokret vidim opušetnost i osjećam ritam i dinamiku toga čina. Moj doživljaj ovog detalja, velike slike velikog majstora, četverodimenzionalan.
Razina djelovanja iza vrata uma, uzvišenost duše na nivou obrazovanja, treptaj oka čudesnog vrača koji se zrcali u očima našeg unutarnjeg promatrača. Ujednjenje naučenog i originalnost razuma, iskrenje znatiželje i čuđenja, bljesak spoznaje, čini rađanje ideja, pali tajnovite zvjezde na platonovom nebu. Čovjek u čovjeku, razum u čovjeku kroči stazom ka savršenstvu, pričinja mu se da iz trenutka u trenutak djeluje bolje i bolje, pročitano, naučeno, zapamćeno pretvara u dijelo i time dokazuje napisanu riječ. A onda se čovjek u čovjeku, tajnoviti unutarnji promatrač zaustavi u sretnom trenutku dvoumljenja i upita se:
Gdje se krije savršenstvo? Što je savršenstvo? Postoji li nešto bolje od savršenstva?
Tek divljenje srodnih duša nadmašuje cilj sakriven u iluziji puta kojim znatiželjna duša neumorno kroči, ali lažnim divljenjem se može zataškati divljina neobrazovanog uma, lažnim divljenjem mu se daruje vjetar u jedra neznanja, šalje ga se kao nespremnog morepolovca na pućinu beskrajnog oceana samsare. Neznalice, oni koji se ne usude priznat da nešto neznaju djeluju savršeno na savršenoj simulaciji svoga života. Simulacija, lažni sjaj u zagrljaju znanja, simulanti svoj život stimuliraju nevažnim, nepotrebnim, neznačajnim činjenicama i upecani, ulovljeni, koprcavi i ograničeni u svome neznanju, lažljivcima i licemjerima stimulirani da savršeno i dalje simuliraju istinitost svog postojanja u zagrljaju neznanja. Simulacija savršenosti, simulacija nečega što uistinu nikad ne postoji, lažnost duše se krije iza lažnog bljeska u kojem se guši unutarnji jad.
Harmonija, simetrija i asimetrija, zlaćana spirala u vrtnji svemirskog vretena, zakon u izrastanju, pravilo u djelovanju koje nam šapuće da je samo vječna težnja, vječni put ka nedohvatnom savršenstvu djelovanja. Savršenstvo današnjice, dinamička spirala bez početka i kraja, uranjanje u dubine svijesti, u karantenu za izlječenje od lažnog divljenja, za prerastanje iz želje za savršenosti u znatiželju, žudnju i čuđenje. Karantena svijesti je sretan treutak samospoznaje, trenutak samosvijesti u kojem padaju sve maske, treptaj oka u kojem razotkrivamo ugao podsvijesti u kojem se skrio onaj mali lažni samoljubljivi ego. U tom mrtvom kutu unutarnjeg svemira, u crnoj proždrljivoj crnoj rupi malog univerzuma, tu ne postoje oči, nema ušiju, više ne trepere zrake unutarnjeg sunca, nestaju mirisi, gube se svi novodolazeći poticaji i nestaju u bezdanu neznanja.
Sretan trenutak, ovo čudesno i nikada dovoljno objašnjeno "sada", čudesan treptaj oka unutarnjeg promatrača, to je lazaret u pred vratima uma, čistilište pred unutarnjim Rajem, svjetlosni zagrljaj zdravog razuma.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, 2006.
poglavlje "Zlatni rez" str. 33.
http://zlatni-rez.blogspot.com/
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/2007/10/manu-propria-kineziterapija.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen