Ljeto se rasplamsalo u svom punom sjaju. Nebo je noćima bivalo sve svjetlije. Imala sam osjećaj da se energija koncentrira i puni praznine univerzuma. Činilo mi se da svake noći jedna nova zvijezda zasja na njemu dok su moje misli o pokretu i njegovom umjeću postajale sve konkretnije. Dani i noći su se redali svojim ustaljenim tijekom. Sunce i mjesec su sjali i potvrđivali da se sve u univerzumu ponavlja nekim prorodnim redosljedom.
"Koliko je svjetova skriveno u tom beskraju, koliko li života potvrđuje ovaj naš jedini?" upitah "Mi se uvijek nalazimo na raskrižju povijesti koja se ispred nas prostire kao dugačka cesta. Odlučujemo se i svakog trenutka krećemo u neku novu budućnost. Taj scenario naših života uistinu potsjeća na interpretaciju kvantne mehanike koja predpostavlja da postoji bezbroj svijetova u kojima se odvijaju naše različite sudbine." začuh šaptavu svjetlost njegova glasa.
"Po tome mi smo uvijek i tu i tamo. Znači li da mi možda u ovom trenu sjedimo i na nekom drugom mjestu i gledamo izlazak sunca, ili nas na nekoj plaži miluju valovi mora?"
"Bezbroj naših budućnosti je skupljeno u ovom jedinom trenutku i nitko ne zna što će donijeti sljedeći. To je povijest vremena koju mi sami svojim postojanjem stvaramo i ponavljamo, jer mi smo tvorevina materije koju sami stvaramo, mi smo energija koju neki već stoljećima traže izvan sebe."
"Svako jutro kada te još snena, u prolazu ka kupaoni, sretnem odlučujem se uvijek iznova za ljubav. To je svaki puta novi osjećaj koji potvrđuje stari, to je raskrižje sudbine i put ka budućnosti. U zrcalnim neuronima u mom mozgu se ocrtava tvoj lik i ja znam da te volim. Svaki novi trenutak je nova slika, novo alkemijsko vjenčanje moje svijesti i podsvjesti. U mom malom univerzumu je zdenac vječnog života iz kojeg izranjaju sjedinjeni tvoja i moja slika i postaju osjećaj koji nazivam ljubav. Kada uđem u ordinaciju nastaju nove slike i ja iz trena u tren osjećam vrenje mog bića iz kojeg nastaje energija koja me čini čovjekom." rekoh zamišljajući nas spojene u zlatnou suzu vremena.
"To je poezija tvojih misli, ona se ne razlikuje od poezije prirode u koju smo upleteni. Ako je stvarna činjenica da se sve u univerzumu ponavlja, ako smo već jednom bili i ako ćemo još jednom biti i činiti isto što sada činimo, onda bi trebali činiti samo dobro da se ono ponavlja. Mi živimo ulovljeni u mreži vremena u kojoj ćemo trajati beskonačno. Sve drugo oko nas će se možda mijenjati, naša tjela će možda izgledati drugačije, ali mi ćemo i za tisuću godina biti isti." pogledao je u nebo i nastavio.
"Ako u ovom tamnom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se mi zrcalimo u njima kao što se oni možda zrcale u nama. Možda ćemo se u jednom drugom trenutku sretati s našim dvojnicima i postajati kugle dvojna bića sa početka priče o Bogovima."
"Ako je to sve istina onda smo živjeli i u vremenu alkemije." rekoh mu smješeći se jer sam znala kako će reagirati.
"Što smo onda po tvom mišljenju bili ja i ti u tom vremenu?" pogleda me smješeći se.
"Mi smo sigurno bili oni koji su u procesima tražili drugi dio svoga bića i možda smo slavili alkemijsko vjenčanje poslije kojega smo.............."
"A možda smo kao i danas bili samo promatrači koji su željeli promjeniti svijet, a nisu imali moć. Možda smo već tada bili sigurni da je ovo što vidimo samo iluzija našeg uma, a možda smo stojeći pred ogledalom prepoznavali onaj drugi dio sebe u njemu ili smo doživjeli noć svih noći kada se otvaraju vrata neba i vidjeli uistinu kako sunce i mjesec slave svoje vjenčanje. Beskonačnost kojoj težimo je upravo u strpljenju da savladamo svaku novu polovicu puta koje je ostala pred nama. Zamak, koji se nalazi u nama samima, je tu na dohvat ruke, ali još pola puta od već pređene polovice je pred nama, pa još jedna polovica od pređenog." reče on ispijajući malo konjaka.
"Spojio si Kafku i Zenona u alkemiju našeg sna. To mi se sviđa. Mi stvarno moramo još učiti da bi se mogli sukobiti sa bezosjeäajnim ljudima. Njihovi umovi su poprilično obrazovani. A obrazovani zli umovi su opasni"
"Moramo samo potvrditi da je beskonačnost i vječnost u nama samima, u tom alkemijskom vjenčanju sna i jave, svjesti i podsvjesti da svatko u sebi nosi Ouroborosa, onu zmijicu koja sama sebi grize rep. Mi se obrazujemo, čitamo knjige, slijedimo obrasce u znanosti, ali ostajemo zatvoreni u svom unutarnjem ne znanju kao osobe u Leon Bloyovoj noveli. Oboružane, atlasima i rasporedima putova i voznim redom vlakova njegove osobe ne uspijevaju napustiti rodno selo. Slično je Kafka pisao o zametnutim putevima do zamka u koji ni sam nije znao uči, kao što ni Lord Dunsanyev ratnik nije nikada ušao u Carcassone." reče prisjećajući me na stare priče.
"Otac psihoanalize je u dubini duša tražio zamak u kojem dolazi do alkemijskog vjenčanja između anime i animusa. Anima ženski dio naše duše i animus muški dio svakoga od nas. Sunce i mjesec našeg univerzuma, tamna i svijetla strana naše osobnosti, svijest i podsvijest našeg postojanja. Animus u meni je moja podsvijest koja me ponekada uvodi u destruktivnost i melankoliju. On je nažalost često stranac u mom tijelu, stranac koji je zauzeo zamak i oboružan nekim skrivenim istinama šalje svoje ratnike i osvaja dio po dio moga bića."
"Ti želiš reči da misao mora postati sredstvo za komunikaciju duša, tijelo, svijet u kojem živimo. Ono veliko "Ja" u nama neprekidnim titrajima životne energije, spoznaje tog uljeza u nama. Misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, jedino nedodirljivo u nama, postaje snaga održanja i pravilnog djelovanja."
On je šutio promatrajući treperenje očiju neba i ja nastavih.
"Misao vodi moju ruku prema mojoj kosi, ona upravlja nogom pri hodu zaleđenom cestom, savija i uspravlja tijelo pri podizanju težine. Misao vodi šaku slikara i prste pijaniste, ona kuha kod vrhunskog kuhara, pleše kod balerine, glumi kod glumca, ali ona vodi i u depresiju i apatiju, u nepokretnost i u stanje gdje bol postaje sindrom. Mi učimo i pamtimo misleći, misleći i osjećamo i stvaramo trenutak u kojem živimo. Dakle i animus u meni je misao koju još nisam definirala."
"To ti je alkemijsko vjenčanje, osjetiti zagrljaj svjetlosti i tmine, spoznati zagrljaj života i smrti, ćutiti vječni zagrljaj duše i materije, slušati svoje misli, ovladati emocijama i sjediniti ih u osjećaje. Filozofsko razmišljanje je u vremenu druge polovice prošlog stoljeća, bilo pomalo zaboravljeno. Ono treba ponovo postati praksa. Misao je jedino što pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Misao ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude ili presude, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija. Sakrivena u svjesti mislioca, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, neostvareni san, a izgovorena često postaje samo smišljeno i neiskreno nabrajnje pojmova i činjenica. Misaono promatranje sebe samoga je najintimniji doživljaj i prava spoznaja tijela. Pri filozofskom razmišljanju, često dolazi do smetnji u obliku drugačijih, tuđih misli. Misaona snaga je nešto kao plivanje uz rijeku tuđih misli, takovo razmišljanje je često znak civilne kuraže. Misliti drugačije je riziko, ali i jedini put do istinskog alkemijskog vjenčanja."
Taj razgovor je u meni otvorio novu sliku stvarnosti. Činilo mi se da sam iz tog konstruktivnog dialoga naučila mnogo više nego iz slaganja znanja čitanjem studija o novonastajućoj znanosti. Da bih pomagala pacijentima moram prvo sama u sebi spoznati, razumjeti i sebi protumačiti tuđe misli, pretvoriti ih svoj misaono- emotivni jezik i onda stvarati svoj misaono- osjetilno- osjećajni univerzum.
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008_06_03_archive.html
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=21355
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen