Sjetimo se prvog tanga. U našim zrcalnim neuronima uistinu vidimo salu u kojoj se jedan nasmješeni dječak pred nama naklonio i pozvao vas na ples, a i vi nekadašnji dječaci sigurno pamtite oči djevojčice koju ste izabrali za svoj prvi tango. Tadašnji osjećaj se zrcali u nama, tada smo lebdjeli dušom i srcem u univerzumu kreativnog uma. Zatvorimo oči, ona davna muzika se isto tako budi u nama i isti ritam nas nosi ponovo zamišljenim parketom. Dva koraka lijevo, jedan desno i mi ponovo treperimo tadašnjim žarom, u nama se bude znatiželja, žudnja i čežnja, osjećaji iz kojih izrasta naša kreativnost, naše umijeće življenja. Osjećamo pokret u sebi i naslućujemo pokret partnera. Plesati može onaj koji je u sebi osjetio ritam, svoj ritam koji se onda lako sjedinjuje s tuđim. Tada se rađa osjećanje osjećaja ljubavi prema sebi, iskri svjetlosni zagrljaj u kojem se zrcale dvije sretne, kreativne duše. Tijela postaju fotana svjetlosti iz koje pršte kapljice kreativnosti, blješte kristali kreativnog uma, svijetle zvjezdice unutarnjeg neba. dva paralelna svemira se ogledaju jedan u drugom i oblikuju najljepši kozmički cvijet, cvijet ljubavi, cvijet iznikao iz svjetlosnog zagrljaja dviju srodnih duša. Oni koji to ne osjete spotiću se, gaze tuđe cipele, gube korak, neprestano broje u sebi i neosjećaju ni svoj ni tuđi ritam i pri tome tvrde da ne vole plesati. Stareći mi smo prestali odlaziti na ples iz osjećanja osjećaja žudnje i čežnje, zbog izričaja ljubavi, prestali smo plesom izražavati osjećaj jer mi danas obično plešemo tek toliko da bi plesali. Mnogi odlaze na tečajeve plesa da bi se pokretali ne osjećajući uistinu izvor pokreta u sebi. Ponekad, pri zajedničkim feštama, promatram prijatelje pri plesu. Korektno uvježbani koraci, na licima nema odraza osjećanja osjećaja, pogledi koji ne traže uzbuđenje u tuđem pogledu. Tango je ples u kojem oči, uši, nos, dlanovi i međusobni dodiri neprestano bude osjete u nama. Pokušajmo, kao nekada davno, te osjete ponovo pretvarati u osjećaj koji ćemo pamtiti, u osjećanje osjećaja sebe u svjetlosnom zagrljaju trenutka.
Tango bi trebali uvijek doživjeti kao tri minute ljubavi, tri minute koje nas vrate u vrijeme sazrijevanja, tri minute koje obnove vatru ljubavi u nama, vatru koja je s vremenom počela jenjavati. Pokret tada uistinu izvire iz dubine tijela i širi se kao plamen, uzburkava krv, osvježava mozak, hrani ga novom svjesnom spoznajom istinskog postojanja. Tangom budimo poetncijale kreativnosti u univerzumu svoga uma, tangom govorimo jezikom srca i duše, jezikom naših osjetilno osjećajnih neurona, jezikom kojim izričemo ljubav, pokretom tijela, umjesto riječi, šapućemo.
Prijatelju dragi, čovječe sneni, dušom snenom osjećam dušu tvoju, dušu koja u moju uvijek može ući kao dragi, uvijek dobro došao, gost. Na portama tog kristalnog zdanja na tebe čeka Kairos, onaj uvijek treperavi bog, bog sretnog trenutka koji bdije nad vremenom u duši mojoj i iskricama sreće gradi između mene i tebe neuništivi svjetlosni most. Prijatelji dragi, vi anđeoska bića koja srećem na životnoj stazi, vi čuvari mira u trenutku sreće, vi drage, bića moga, sjenke, vi vječni čuvari moga postojanja u kapljici životne rijeke, vi zvijezdana slova na pozivnici srca, vi ste uvijek na slavlje osjećaja mojih, srcem mojim, pozvani. U zagrljaju sretnoga trenutka, u bezvremenu svih proteklih dana, mi koračamo, svjetlošću duša naših zagrljeni, na života naših sunčanoj strani i svjetlost nježnog zagrljaja neba je našim dušama vječna hrana. Prijatelji dragi neka se duše vaše snagom moje duše goste, neka u zagrljaju zajedničkog svjetla osjete lakoću sunačanih zraka koje se u prizmi naših kristala lome i neka osjete čistoću moje dječje duše uzdrhtale i proste i neka vaše duše uvijek i zauvijek punim srcem uživaju, neka se utapljaju u zagrljaju tome. Sjedinjeni u zagrljaju anđeoskih bića koja nad sudbinama našim bdiju, sjedinjeni u vrtnji nebeskog vretena mi možemo iz kamene hridi izvuči čarobni Exkalibur, drevni, legendari mač, njime ucrtavati naše pute satkane od duša naših kristalnih niti, zaustaviti tužni, nekih ljudskih duša, plač i svu svoju ljubav u sretan trenutak svih ljudskih srca zauvijek skriti. Prijatelju dragi, čovječe sneni u tvome snu skrivena je snaga, bog sretnog trenutka, Kairos naše prijateljstvo, naše zajedništvo, našu ljubav, utezima sreće u svakom sretnom trenutku našeg sjedinjenog postojanja vaga. Iz trenutka u trenutak, u niski vremenskih bisera iskri ljepota našeg prijateljstva, u kadeni koja naša srca u oceanu zajedništva sidri, u dušama našim je ugnjezdena istina svakom srcu draga.
LJUBAV čovjeka prema čovjeku u čovjeku.
Tada korak nije važan, dva lijevo, jedan desno izviru iza trenutka i uistinu postaju trenutak u kojem trajemo, naša četvrta dimenzija. Kreativnost, umijeće pokreta se tada zrcali u našim neuronima, postaje dio nas prelazeći u lakoću našeg svakodnevnog pokreta. Bilo koji oblik plesa je medij kojim osjete pretvaramo u osjećaje, a osjećaji tada našim pokretom postaju spoznatljivi i vidljivi.
Vječni motiv na plakatima za najavu pretstavljanja argentinskog tanga, su žena i muškarac u pokretu koji ponekad znači tugu, nesreću, nezadovoljstvo, a ponekad ljubav, blizinu i zagrljaj. Zagrljaj ne znači vezivanje, priljepljivanje, ograničavanje slobode, zagrljaj tada znači lakoću postojanja na svjetlosnim vratima bezvremena, u svjetlosnoj dimenziji srca.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Umijeće pokreta i njegov kreativni izraz" str. 151.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/2007/06/pokret-je-najkompliciraniji-oblik_20.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen