"Fizičko je tijelo laboratorij života i sredstvo kroz koje izražavamo svoje osjećaje, misli i svoje duhovno Ja. Naša su tijela najdivniji instrumenti za vlastiti evolucijski proces. Fokus ovog rada je na oslobađanju životne energije koja je zadržana u našem tijelu na svim razinama, i to je način da dodirnemo bit svoga bića tj. svoju srž, unutrašnji izvor iscjeljenja, mudrosti, sreće i kreativnosti.” Dr. Siegmar Gerken
Već sam bezbroj puta pokušavala riječima objasniti što osjećam kada pokretom pacijentu želim obajsniti puta ka spoznaji fizičkog tijela. Nedostaju mi riječi i nikad nemam osjećaj da sam mu uspjela približiti ni djelić onoga što pokret ustvari znači. Per aspera ad astra, pokretom do zvijezda, pokretom osjetiti elastičnost kostiju trupa, pokretom se osloboditi ikonografije skeleta. Kralježnica je naše okno, zrcalo za ono što ne vidimo očima, pa zamislimo je tako. Ona je svojom građom i svojim mjestom osuđena na različite funkcije. Kralježnica stabilizira i pokreće tijelo. Drži nas uspravnima, daje nam oslonac u životu, omogućava stav. I uvrijeđeni nadimkom beskičmenjak, mi još uvijek ne povezujemo njenu važnost s našim životom, ne shvaćamo da upravo ona širi naše horizonte. Pokreti koji izviru iz nje, ali i pokreti unutar nje same su prva stepenica na mukotrpnom putu do zvjezda. Znamo li mi uopće da se kralježnica pokreće, da ima svoj ritam i svoju spiralnu dinamiku. Znamo li mi da svaki njen zglob ima svoj prostor, nastao njenim gibanjem i da je ona amortizer svim našim dnevnim pokretima. Kralježnica misli i razmišlja, ona komunicira s našim duhovnim "ja", ali mi ne komuniciramo s njom. Mi ju zapostavljamo, degradiramo u štap na koji se oslanjamo, u vješalicu na koju vješamo ramena, prsni koš, zdjelicu pa čak i noge. Ona nam služi za nošenje glave bez da razmišljamo o njenim mogućnostima i njenim željama i snovima. Ona je dio nas, dio našeg duhovnog "Ja", ona misli i osjeća s nama. U kralježnici su smješteni nasljeđeni, za život važni refleksi, koji funkcioniraju bez naše svjesti i spoznaje. Iako se danas puno piše o ATLASU i njegovoj funkciji, mnogi ne zanju da svaki kralježak, svaki za sebe, ima svoj karakter i svojstva. Svaki ima i svoju funkciju, a zajedno oni imaju i svoju spiralno- valnu dinamiku. Kralješci su djelovi jednog lanca, karike u njemu. Između njih je prostor nastao našim ritmom i dinamikom. U tom prostoru i njegovoj spoznaji je i tajna svjesnosti kičmenjaka. Okićen tim epitetom i epitetom svjesnosti i spoznaje, koju su neki nazvali i prokletstvom, Homo sapiens je preuzeo samoodgovornost dosljednosti uspravnog stava. Ostati vjeran toj odluci naših praotaca, znači svjesno spoznati glavnu osovinu oko koje se sve događa i vrti. Glavna zadaća skeleta s kralježnicom u sredini je nošenje tereta, koji se počevši od glave preko prsnog koša s rukama, zdjelice do nogu sumira. Ta činjenica nam treba biti i uvjet za njegovo spoznavanje. Skelet mora u stanju mirovanja i u stanju pokreta biti tako postavljen da je uvijek u mogućnosti izvršavanja svoje funkcije. Skelet je u funkcionalnom smislu potpora tijela. Tu moramo uspoređivati, iako nespretno, kost kao strukturu sa strukturom čelične konstrukcije jedne građevine.
La Courbisier Modulator
Čelik se svojim svojstvima odupire opterećenju sve većoj nadogradnji katova pri gradnji zgrada. U to opterećenje, uz težinu građevnog materijala, spadaju i jačina udara vjetra, vlažnost zraka i velike promjene temperature. Elastična struktura građe kostiju podnosi slične vrste opterećenja, no ljudsko se tijelo za razliku od visoke građevine, još i pokreće, stalno mjenja mjesto postojanja. Skelet i svi njegovi zglobovi moraju svojim vezama neprekidno biti u dinamičnoj ravnoteži da bi se uspravni stav tijela i održao. Dinamična ravnoteža funkcionira samo onda ako funkcionira i pravilan odnos i raspored dijelova ljudskog skeleta. Pitala sam se kako na jednostavan i razumljiv način pacijentu približiti spoznaju te osnove njegova tijela, kako ga osloboditi ikonografije skeleta, kako taj Vanitas motiv pretvoriti u tašinu zbog koje će poželjeti uistinu osjetiti sjednjenje puteva u sebi puteva koji mu omogužavaju usprevan stav i sveki i namanji svakodnevni pokret. Prisjetih se rečnice jedne plesačice i stavih je na zid u mojoj ordinaciji.
"Pokret nikad ne laže. On je barometar koji svima koji ga znaju čitati govori kakvo je stanje u duši osobe koja pleše." Martha Graham
Budući da sam kroz vlastito iskustvo osjetila kako snažno emotivne traume i blokade sputavaju pokret i kako ih istovremeno pokretom možemo izraziti, poželjela sam više saznati o psihološkoj pozadini tih reakcija te naučiti kako se s njima nositi. Da vam znam objasniti, ne bih plesala, često je govorila Isadora Duncan, žena koja je plesom ljubila, mrzila, bila tužna, nesretna, sretna, žena koja je tijelo u pokretu nazvala fontanom svijetla.
Odlučila sam se posjetiti seminare na kojima bih nešto više naučila o sjedinjavanju duše, tijela i pokreta. Vrijeme provedeno na institutu za psihosomatsku integraciju mi je pomoglo da u sebi sjedinim te puteve i da naučim pokret pretvarati u emocionalni jezika. Tjelesno orijentirana psihoterapija Core Energetics se bavi proučavanjem načina na koji oblikujemo svoja tijela u skladu sa svojim životnim iskustvima i uz pomoć Core Energetics sam ta iskustva mogla lakše osvijestiti i sjediniti u istinski doživljaj sebe same, a da pri tome ne dolazi do suzbijanja osjećaja i njihovog zaleđivanja u onoj dubokoj Freudovoj santi leda. Osjetila sam da tijelo pamti sve tuge, sva nesretna stanja, ali ono pamti i sve užitke. Naše tijelo pamti čak i kada je naš svjesni um zaboravio ili potisnuo ta davna duševna stanja. Tada sam počela raditi na metodi "Umijeće svakodnevnog pokreta" kojom bih taj svoj doživljaj približila i pacijentima. Prisjetih se jednog od otaca klasičnog plesa Rudolfa Labana i njegove izjave u svakom čovjeku se krije plesač i izjave Izadore Dankan:
Postoje tri tipa plesača:
prvi su oni koji ples smatraju vrstom gimnastičke vježbe koja se sastoji od neosobnih, gracioznih arabeski;
drugi su oni koji koncentrirajući vlastiti um dovode tijelo u ritam željene emocije, izražavajući tako osjećaj ili iskustvo kojeg se sjećaju.
I na koncu, tu su i oni koji svoja tijela pretvaraju u svjetlosni fluid, predajući se inspiraciji vlastite duše.
Zašto ne bih pokušala svakodnevni pokret pretvoriti u umijeće pokreta, pomislih i pokušah upravo taj pokret, to siroće među pokretima, oblikovati u svoje umijeće. Rad sa pacijentima se nastavio uobičajenim tokom, ali ja sam uz klasične tretmane puštala muziku i dozvoljavala pacijentima da sami u sebi probude ritam i izvode pokrtete uz taktove plesnih melodija koje su bile pozadina našeg rada. To nisu bili plesni koraci, nego pokušaj da kroz probuđeni ritam svoju pažnju usredotočuju sve dublje prema svom tijelu, tražeći svoje spontane, kreativne, slobodne pokrete. Svaki čovjek nosi u sebi, često uspavanog plesača, svoje pokrete, svoj način oblikovanja energije i povezivanja sa onim dubokim izvorom kretanja u sebi. Predivan se osjećaj probudi u meni kada postajem svijedom trenutka u kojem pacijent nakon dugotrajne borbe s osobnom Ja-maskom iznenada uspije nadvladati kritiku svog snažnog misaonog uma i osjeti ples svog srca i duše.
Nekad je to prasak, divlje pražnjenje nagomilanog bijesa, tuge ili straha, a nekad je to suptilan, jedva primjetni pokret ruke ili glave koji govori nježnije i potresnije od bilo kakvog verbalnog objašnjenja. Oni koji jednom spoznaju istinskog plesača u sebi, osjećaju da im pokret postaje i metoda duhovnog rasta. Probijajući pokretom unutarnje blokade i plečući se iz srca, iz svoje duše, svojih kvaliteta, sve više otvaramo put tim kvalitetama i u svakodnevnom životu. No da bismo ušli u dubinu samoga sebe, da bi osjetili kristaljenje svog unutarnjeg svijela i njegovo prelamanje u santi leda svoje duše, prvo moramo postupno, sloj po sloj, raztkrivati svoja iza maski skrivena lica, lica za koje često vjerujemo da su naša istinska stvarnost, naš život. Ispod maski se uvijek krije ono što ne želimo da drugi vide u nama, ono što smatramo da bi bilo bolje da nemamo i što nam uistinu i stoji na putu do naših kvaliteta. No prikrivanje, potiskivanje i negiranje tog “negativnog” dijela osobnosti ne vodi do ispunjenja, već do nezadovoljstva, srama, depresije i nemogućnosti za iskreni kontakt sa drugima. Tek kada se usudimo upoznati i priznati taj otuđeni, “sramotni” dio sebe, pogledati ga, pokrenuti i dozvoliti drugima da ga vide, tek se tada otvara mogućnost da doživimo svoje pravo duhovno Ja i da se pokažemo drugima u svojoj ranjivosti i ljepoti u svakodnevnim kontaktima. Idući put kada se pogledaš u ogledalo, samo pogledaj kako su ti uši priljubljene uz glavu; pogledaj liniju rasta kose; sjeti se svih koščica koje postoje u tvom ručnom zglobu. To je čudo. A ples je slavljenje tog čuda, je druga misao velike plesačice Marthe Graham koju držim na zidu u ordinaciji.
"Energija srži je dostupna na svakoj razini terapijskog rada i ona pomaže klijentu da prođe kroz teške i bolne stupnjeve osobnog rasta. Klijent uči da drugi ljudi ne mogu pokrenuti njegovu energiju – on to sam čini. Drugi ljudi ga ne mogu prisiliti da nešto osjeća – osjećaji se javlju zbog njegovih osobnih percepcija. Drugi ljudi, uključujući i terapeuta, ga ne mogu integrirati – to je njegova zadaća. Pitanje «koja je moja životna zadaća?» istražuje čudesnost srži jer se jedinstvenost svake osobe očituje u njezinoj srži, a ne u vanjskoj osobnosti; u srži se ne nalaze samo pozitivne emocije, već i talenti uma, volje i tijela, urođeni darovi prirode. Vjerujem svom razvoju, svojim bivšim i sadašnjim klijentima te genijalnim umovima svih kultura i vremena, da postoji ujedinjavajući, stvaralački princip kojemu teže sva živa bića. Mnogi ga poštuju kao Boga. Ja ga poštujem kao boga koji živi u svakom ljudskom biću."
dr. John Pierrakos otac terapije tijelom Core energetic, čovjek koji je u svoju metodu sjedinio Freudovo nesvijesno i Reichovu bioenergiju.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=19244
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen