Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u sedefastoj školjki svijesti.

Jutros sam među suzama boginje svitanja pronašla bisere kojima sedefasta školjka svetoga Jakoba piše svoju i našu biografiju. Zakoračih u šaputavu svjetlost ljubičaste boje, osjetih miris ljubavi i zaboravih zaustaviti snove. Svjetlucavi tepih u predvorju dana, na horizintu svijesti drvo spoznaje otvara svoju dušu, cvijeta plodovima drevne mudrosti i pozdravlja me tisućima zrcala u mozaiku trenutka. Osluškujem tišinu jutrenja u srcu i osjećam buđenje nebeskih ptica u krošnji istine.
Volim te, obična rečenica sa zakrpama, ili tek otrcanost mašte? Ćutim zagrljaj duše i materije, osjećam zagrljaj pjeska i pjene i kličem bezglasjem sreće,  ja te volim, kličem maestralom želja,  ja te volim. 
U ime čega? U ime prošlosti? U ime obečanja? Ne, ja te osjećam kao svježinu vječnih oceana, kao lijek protiv svih bolesti koje nagrizaju ljepotu trenutka. Volim te, zbog zagrljaja svjetlosti i tmine, zbog sjedinjenja uzbuđenja i tišine. Volim te, nježnošću drveta koje jeca pod vjetrovima laži, volim te dušom prastaroga stabla na kojem smo mi tek plodovi vječnosti, volim te pjesmom nad pjesmama napisanom zvjezdanim slovima duše, poezijom srca, volim te antologijom svijesti bez korekture, bez kičastih korica, bez svilenog uveza. Ova pjesma je brevijar ispisan kišama, milovan vjetrovima, skriven od prolaznosti, u alejama želja, u krošnjama stoljetnih kestena, u galiji cvijeća, u moru sudbine, u oceanu sna, u duši našeg životnoga stabla. Volim te! To nije tek rečenica, to je knjiga ne procjenjiva, pisana kristalnim slovima, pisana suzama, knjiga iskrenosti i želja, bez završne riječi, bez mjesta u bibliotekama. Volim te! u ovom ludom svijetu pohlepe, u svijetu strahova, u svijetu nevjere, svijetu zlih misli. Volim te! i nedozvoljavam nevidljivim paucima da ispletu mreže oko snova, nedozvoljavam prašini da oduzme sjaj i snagu ljepoti ovoga trenutka u kojem vidim dušu vremena kako nas daruje svojim nježnim plodovima. Volim te! jer ti si san iz kojeg se ne želim probuditi dok u meni postoji žena izašla iz čudesnog drveta snova, iz čudesnog stabla stabla sudbina u kojem bukti vatra početka. Stojim na vrhu svijeta u predvorju dana i pozdravljam treperavu zvijezdu. Venera izlazi iz pjene moga pogleda i smješi mi se, autobijografijom svoga postojanja u meni, u tebi, u univerzumu. Šapućem suncu koje ubija svitanje, kličem danu koji se budi kličem u vjetar koji se igra krošnjom prastarog rajskog drveta, a glas postaje eho, širi se beskrajem, odlazi u vječnost i vraća se k meni i tebi u sumrak kada na nebu zasja večernjica i prospe biserni suton, nad krošnju u kojoj zriju plodovi ljubavi i postaju život tako jednostavan i lijep.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/