Ljudska misao je bezvremena svjetlost univerzuma uma, u njoj se krije čovjekova moć, najsnažnija kozmička energija, brzina njena se najvećom brzinom svemirom širi i na svom treperavom putu sjedinjuje sunce, sazviježđa, dušu i tijelo, čovjeka u čovjeku sa čovjekom, svojom snagom na obroncima svijesti i podsvijesti sjedinjuje dan i noć. Iznjedrena iz Kastalskog izvora u podnožju Parnasa, možda rođena na Panteonu ili Olimpu, izrasla iz zagrljaja bogova, čovjekova misao može više dotaknuti, pokrenuti, uništiti, osloboditi nego što može njome napisana teorija o snazi teške vode.
Pucanjem jezgre, treptajima tajnovitog tkiva, ubitačna čovjekova je misao kovala paklene planove, izmišljala nepostojeće virtualne postaje, pokretala virtualne ratove, vrijeđala, omalovažavala, ranjavala otrovnim strijelicama zle duše, podkradala, a onda iz straha bacala druge duše u kukolj, žigosala, stvaljala na stup srama, banirala. Ta ista misao gubi sjaj i spaktar boja, odjeva dušu u crnilo nepostojanja u sretnom trenutku, ona djeli packe, okrivljuje, optužuje, osuđuje, izigrava vječnu žrtvu i nikada ne uroni u dubinu svog skučenog svemira da u njemu potraži krivca za svoju vječnu zločestoću, da u njemu otkrije crnog Anđela svoje vječne nesreće.
Ali ta ista energija iznjedrena iz duše čovjeka u čovjeku postaje trepravi lahor koji sklada suptilnu sonatu, zvjezdanim slovima piše poeziju srca, kristalima svijesti gradi akademiju ljubavi, mudrosti i znanja. Sinoć osjetih snagu i moć sadašnjeg trenutka, čudesni zagrljaj srodnih duša, svjetlosni zagrljaj postojanja u društvu obrazovanih i civiliziranih građanina svijeta. Sastali smo se u kući na rubu grada, domaćini švicarci, gosti japanci, indijci, amerikanci, njemci, englezi, irci, talijani i hrvati. Sve strane svijeta sjedinjene u ljubavi, znanju i vjerovanju. Različita zanimanja, različiti interesi, različiti materinji jezici, ali bili smo sjedinjeni u konstruktivnom dijalogu o filozofiji života, sjedinjeni u kozmičkoj energiji poštivanja tuđeg stava, tuđih istina i razmišljanja.
Slušala sam šaputavu svjetlost tuđih umova i osjetih da ljudske duše tkaju suptilno tkivo misli i snopovima njenim proširuju staze kojima njihove spoznaje gaze, staze ponekad pretijesne za istinsko znanje, ali svjetlosnim zagrljajem svijesti postaju zvjezdani putevi na kojima se srodna srca uvijek pronalaze. Čovjekova misao iznjedrena iz dobrote, toplote duše, iz znanja i ljubavi je oduvijek stvarala nove svijetove, ona je na zvjezdanim stazama prošlosti uvijek nove snove tkala, snove u kojima čovjek čovjeku prestaje biti vuk, misao ljudska je drevna snoviđenja u javu pretvarala i dokazala da materija nije čudotvorac, da tek zagrljaj duše i tijela postaje željeni ljudskoga života dvorac. Sinoć osjetih postojanje u toj čudesnoj misaonoj galiji s jedrima od leptirovih krila, galiji punoj mirisa i boja, pupljaka tek naslućivanih istina, cvjetova izniklih iz zagrljaja mudrosti i znanja, punoj treperavih niti Venerinog zlata i blještećih zrnaca velikog svetskog pješćanog sata. Riječi, ti drevni simboli misaone snage, osjećanjem osjećanja osjećaja, suosjećanjem sa osjećajima drugoga čovjeka, razumjevanjem i poštivanjem drugačijeg razmišljanja, postaju zrcala u kojima se snaga ljudskog uma već tisućljećima ogleda. U perivoju znanosti cvijetovi se množe, u arboretumu života drveće spoznaje jabukama cvijeta, u vlatima trave se šapat naših praotaca krije, zrcali se u dječijim osmjesima i dokazuje da čovjek u beskraju svemira, tek svojim mislima, postaje sudionikom tog bezvremenog nebesko orkestra i da u blještećim misaonim slikama život sniva.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen