Profesor Wolf Singer, poznati njemački istraživač djelovanja mozga, je na pitanje, da li je na svom putovanju kroz mozak pronašao sjedište duše odgovorio:
"Ne, pojam duša još uvijek spada u područje metafizike. To je ono čudesno vrelo koje se od pamtivijeka traži, vrelo koje se krije u još nedohvatnim dubinama naše svijesti."
Tko su Anđeli čuvari? Metafizika uma nam svojom šaputavom svjetlosti odaje njihovo postojanje u nama i našoj svijesti, ali istinski Anđeli se ne zracale u fotografijama, i onda kada su u nama ne možemo ih vidjeti u zrcalu, oni su vidljivi samo očima duše, vidljivi su samo očima srce i svaki Anđeo onda izgleda drugačije jer se zrcali snagom sadašnjeg trenutka spoznaje i postaje odraz svijesti o njemu.. Kada krenem galerijom slika i promatram Anđele kako su ih doživljavali umjetnici umijeća slikarstva onda vidim da ni jedan od njih ne slići na moga Anđela čuvara, na onog Anđela kojeg srećem u univerzumu moga uma, u zrcalima moje duše. Unikatnost tog zrcaljenja je dokaz da je ljudska duša još uvijek nedovoljno istraženo i nedovoljno objašnjen dio energetskog polja u kojem čovjek u čovjeku postoji.
"Što je uistinu duša?" uiptala sam samu sebe pročitavši te izjave velikih umova u internacionalnom mjesečniku "Mozak i duša". tko je ikada vidio dušu, kako ona izgleda, kojim bojama je skladana njena vječna simfonija, iz kojeg tkiva je satkana njen beskonačnost, iz kojih valnih duljna izrasta njena nevidljiva svjetlost. Ako je duša ono što preživi fizičku smrt, onda uistinu ne spada u područje prirodnih znanosti i u njeno postojanje jednostavno možemo vjerovati. Tražila sam objašnjenje u najnovije napisanim studijama o istraživanju mozga i njegovom djelovanju. Zadnjih tridesetak godina se pokušava sve dublje i dublje prodrijeti u tajne sivo bijele materije moždanih polutki, nadajući da će se u njihovoj dubini pronaći izvor energije iz koje izvire naša svijest o nama samima. Descartes je davno povjerovao da ga je pronašao u epifizi i već tada ga nazvao promatračem i iz toga razmišljanja je proizašao pojam kartezijanski teatar. Alkemijski Homunkulus je isto tako pronašao mjesto u mozgu i njime se pokušavalo objasniti djelovanje te čudesne tvornice našeg života. Promatrač i homunculus su sada prošlost, pusta sjećanja na vjekovne pokušaje definiranja ljudske duše.
Nažalost taj tajnoviti izvor još uvijek nije pronađen, čak ni potvrda o kojem obliku energije se radi kada govorimo o duši, svjesti i svjesnoj spoznaji. Studirajući novonapisane tekstove, jedno mi je ipak postalo jasno, naša svjesna spoznaja je mnoštvo razbacanih procesa koji se u mozgu odvijaju neprestano i paralelno. Ti procesi su na čudesan način međusobno povezani i umreženi u cjelinu našeg svjesnog postojanja. Mozak je tvornica naših snova, riznica našeg pamćenja, galeija naših uspomena, trezor naših vrijednosti, spremište izlječujuće energije našega tijela. Pri svom djelovanju mozak odlučuje i sabire naša sjećanja u pamćenje, a pri toj sjetvi života on sam odbacije nebitno, omogućavajući nam da se koncentriramo na bitnost života koji živimo, da doživimo svatko svog Anđela čuvara oblikovanog umijećem umijeća naše svijesti.
Aristotel je davno rekao da duša misli u slikama, pa pogledajmo očima duše i vizualizirajmo si ljubav anime i animusa, onog duplog svjetlosnog prabića koje nad našim životom bdije. U dubini našeg unutarnjeg svemira se krije umjetnik umjeća života, medicus našeg tjelesnog zdravlja, magicus koji kvantnim skokovima naše energije stvara misaone slike našeg postojanja u fizičkom tijelu. U vječnom svjetlosnom zagrljaju svijesti i tijela, u zagrljaju duše i materije se naše zdravlje krije.
Što li je to duša, što se u njoj krije, je li ona ipak materija prima ili tek neuništiva energija. Pitanje postavljeno bezbroj puta, pitanje koje stoljećima ljudskim umom luta. Filozofi, drevni mislioci, teolozi, svećenici, današnji znanstvenici još uvjek traže iskru istine na tom vjekovnom balu ljudskog postojanja. Da li duša odlučuje ili tek snagu uma slijedi, da li ona odgovara na obično pitanje ili sama odlučuje i zna što je smisao života, što je bitno za ljudsko postojanje, a što su tek srca sanje?
U univerzumu našega uma se izcjetiljelj našeg tjelesnog i duševnog zdravlja krije. Razlika između bolesti i zdravlja, između duše i materije, pitanje i odgovor u pitanju, zar postoji neka? Što je ono što svjetlošću uma blješti, a što je u svom izmišljenom, umjetno stvorenom sjaju lažno? Zar je to važno? Ako postoji duša, ona je tek svijetlost vječna koja se iskri u svakom kristalu tijela i da ona nije ni čestica ni val nego tek nešto treće, nešto što u znanosti još uvijek odgovor traži i ne osvrće se na nekih prodavača magle strasti i njihovih opustjelih srca laži. Tekstovi i pjesmice se slažu, pitanja se na našoj još uvijek neukoj životnoj vazi važu, a duša to čudesno djelo sa izvora tajnog treperi, nekad kao val, a onda opet kao iskra i završava kao biser iznjedren iz sedefaste školjke ljudskoga uma, iz osjećane pjene i osjetilnog vala u kojem se krije ljubav čista. Uronimo u dubinu svijesti koračajmo galerijom misaonih slika, upoznajmo svoga tijela stanja, spoznajmo da se održanje zdravlja u metafizici našeg utejelovljenog uma krije.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Misaone slike" str. 103.
http://umijece-pokreta.blogspot.com./
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=6787
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen