Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše i vizualizacija osjećanja osjećaja.

"KAKO UMOM IZLIJEČITI TIJELO"

http://www.webstilus.net/content/view/8643/79/

Zamišljam da stojim, s malo rastavljenim stopalima, na vrhu svijeta. Oko mene su ljudi koji me promatraju. Osjećam da je moje tijelo puno više od materije koja ispunjava prostor u ovom djeliću vremena, ono je više od onoga što vide njihovi znatiželjni pogledi. Promatram njih i njihove pokrete kao što promatram statue u alejama moga sna, a istovremeno ne gledajući sebe osjećam laganu savijenost mojih koljena, osjećam kako mišićima okovani kukovi učvršćuju zdjelicu i kralježnicu i opuštenost ruku koje vise na postojanom ramenom pojasu iznad kojeg savitljivi vrat omogućava glavi slobodan pokret. Glava lebdi, a vrtlog novonastalog osjećaja sljubljuje moje tijelo s energijom mog utjeljovnjenog uma.
Osjećam život u tijelu i znam da je to ono što znatiželjne oči mojih promatrača ne vide. "Osjećanje osjećaja" života u tijelu potiče nove misli. Njima slijedim zlatni rez u sebi, tražeći njegovu zadnju točku ulazim u prostor zdjelice i osjećam kako se iz jezgre jednog atoma oslobađa moja životna energija. To je točka u kojoj osjećam dinamiku moje unutarnje ravnoteže i sjedinjujem se s njom. Pokušavam podići desnu nogu. Tijelo se buni gubeći ravnotežu, gubi postojanost i podiže ruke koje počinju treperiti slično krilima ptice. Da ne bi palo ono, težeći koraku, ispruža podignutu nogu prema zemlji, okrećući se u pravcu pokreta noge. Osjećam kako se i točka težišta pomiče noseći tijelo sa sobom u korak. Oba stopala su na zemlji. Držanje tijela se ponovo učvršćuje. Osjećam postojanost zdjelice iz koje izrasta dinamička spirala na čijem vrhu osjećam misao koja me spaja sa univerzumom. Ruke se spuštaju ka tijelu. Glava slobodna u svom postojanju lebdi iznad ramena, a moje oči još uvijek promatraju ljude oko mene. Ostajem par trenutaka u tom položaju osjećajući osjećaj spokojstva u tijelu. Isti pokušaj s lijevom nogom. Korak za korakom i tijelom se polako širi novo osjećanje osjećaja. Ono je, sigurno u mojoj namjeri, prihvatilo titraje moga ritma. Ubrzavam tempo, tražim puteve s vrha svijeta prema dolje i vraćam se ponovo na vrh. Stojim, pružam ruke prema nebu, skidam zvjezde i vraćam ih. Ponovo korak, ovaj put u prazno, osjećam protudjelovanje skočnog zgloba u obrambenim pokretima njegovih ustrojstava. Taj spontani pokret me održava na nogama, ali se istovremeno proširio i cijelim tijelom.

"Osjećam osjećanje osjećaja" napetosti u mišićima i to osjećanje se širi tijelom. Ono ostaje uspravno. Postajem sigurnija, jer znam da moje tijelo misli sa mnom. Koračam dalje, i osjećam kako tijelo udisajem uzima i izdisajem daje univerzumu energiju. Mišići se opuštaju. To je novo "osjećanje osjećaja" kojim spoznajem njihovu prirodnu tenziju. Zaustavljam se stavljajući stopala jedno pored drugoga pri čemu smanjujem podlogu na kojoj stojim. Osjećam vibriranje u mišićima. Zatvaram oči i gubim kontak sa prostorom oko mene i osjećam osjećaj pri gubitku unutarnje i vanjske ravnoteže.
Obuzima me osjećaj straha od novonastalog prostora u meni. Spuštam se na koljena, oči su još uvijek zatvorene, glava lebdi iznad tijela, ruke se skupljaju na prsima. Smanjivši visinu i širinu tijela smanjila sam i silu teže na njega. U tom položaju se ja i tijelo osjećamo sigurnije. Zatvorivši oči izgubila sam kontakt sa svijetom oko mene, izgubila sam osjećaj za vanjski ,ali dobila bolji osjećaj za moj unutarnji prostor. Tijelo me svojom postojanošću smiruje i budi novo "osjećanje osjećaja" u meni. Ponovo se uspravljam zatvorenih očiju. Čini mi se kao da je tijelo izgubilo težinu. Sila teže ga je prihvatila u svoje okrilje, sljubila se sa životnom energijom i one su zajedno zaoblile prostor svojim skladnim titrajima. Pričinja mi se da sam se da sam uistinu postala jeda od plejada i da lebdim beskrajem u čudesnoj svjetlosnoj dimenziji istinskog postojanja, i da osjećam moć sadašnjeg trenutka.
Kao da sam se našla na Kairusovoj vagi, moja unutarnja dinamička ravnoteža se sljubila s vanjskom, u nivrzumu misaono, osjetilno osjećajnog u meni vlada sklad vječna harmonija. Ja u središtu mog tijela, tog skladnog prostora, osjećam ugodu postojanja u njemu i ljepotu postojanja njime.
Otvaram oči, podižem ruke prema nebu i zamišljam nebeske vrance koji me u čarobnoj kočiji beskrajem nose. Jezde nebeski vranci vjetrom nošeni, osjećam vjetar oko sebe, vjetar kojem se predajem. Koračam niz vjetar, osjećam lakoću gibanja, vraćam se uz vjetar, osjećam otpor u mišićima koji stabiliziraju zglobove. Ja i moje tijelo, viđeni očima sokola moga vida postajemo nedjeljiva cjelina, sklad postojanja, središte svijeta u kojem živimo.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Misaone slike" str, 103

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=3830

http://umijece-pokreta.blogspot.com/