Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše i vizualizacija djelovanja mozga.

"KAKO UMOM IZLIJEČITI TIJELO"

http://www.webstilus.net/content/view/8643/79/

"Mozak (ljudski) nije jedan i nije jedini i nije u jednom jedinom vremenu i prostoru. Ljudskih mozgova pljušti kiša po svim zemaljskim cestama, kojima se kreću točkovi ratova. Milijarde ljudskih mozgova blistaju u prostoru i u vremenu naše male planete (i s njom u beskrajnim krugovima prostora i vremena), kao kapljice u vodenom ogledalu, pod tihom lepezom povjetarca u predvečerje." Miroslav Krleža, 1942.

Smjestivši se unutar kostiju glave, ljudski mozak, svojim besprijekornim radom sudjeluje pri nastajanju naših misli oblikujući naš um, kontrolira naše osjete i pretvara ih u osjećaje, pa stvarajući našu svjesnu spoznaju stvarnosti, širi univerzum našeg utjelovljenog uma. Smatraju ga najkompliciranijim sustavom svemira. Ta tvrdnja, jasno, godi ljudskom egu i njegovoj samosvijesti, ali ljudski mozak i njegov utjelovljeni um znaju da do sada nitko nije uspio do kraja razjasniti misterijom obavijeno djelovanje ni svemira, ni mozga ni univerzuma uma.
Sam je ljudski mozak, stvorivši svoju misaonu stvarnost, svoje misaono "Ja" uronio u tajnovitu zbilju svog postojanja na Zemlji, maloj grudvici prašine, ispod neshvatljivo dalekih zvijezda. Ta sićušna tvorevina je tvornica snova, iz koje kao na filmskoj vrpci teče čovjekov život. Trenutak do trenutka, jedan treptaj oka za drugim prelaze u ideokinetičke slike koje ostaju pohranjene u kinoteci sjećanja. Spoznavajući elegantnost prirodnih zakona, misaono "Ja" u univerzumu uma, uspoređuje i traži u mikrokosmosu svojih neurona ona tkanja i izmjenična djelovanja koja omogućavaju i olakšavaju ljudsko postojanje. Tu se susreće sa problemima, jer dobro mu poznati i definicijama dokazani fizikalni zakoni svemira, nisu uvijek dokazljivi u strukturama i procesima mozga. Skučenost prostora i mikrodimenzije njegovih ćelija onemogućavaju mjerljivost pa tako i pravilnost dokazivanja zakona i egzaktnog definiranja njegove djelotvornosti. Svjesno tih nemogućnosti, misaono "Ja" se služi logikom i pokušava protumačiti djelovanje mozga zakonima vjerojatnosti kvantne fizike pretvarajući osjete u dinamičke procese iz kojih izrastaju osjećaji i svjesna spoznaja.

Ljudski um je uronio u suštinu živuće materije i uspio otkriti spiralnu dinamiku njenog postojanja. Slijedeći zlaćanu spiralu, izraslu iz zakona zlatnoga reza, ljudski um je spoznao i beskrajnu djeljivost najsitnih čestica svoje biti. Zlaćana spirala ga je vodila sve dublje i dublje u sve sitnije i sitnije djeliće njegovog postojanja. I gle, pred njegovim očima zasja dupli helix, izronila je spoznaja o duploj spirali, najsitnijem znaku postojanja zakona zlatnog reza u njemu. Otkrivanjem strukture gena, tajnog koda ljudske biti, mozga i tijela u kojem se udomio, potvrdilo se nagađanje da mozak, njegovo tijelo i univerzum uma nisu jednostavno nastali Božjom voljom, nego da uvijek iznova, polazeći iz točke prividnog mira, titranjem duplih spirala svoje biti, kontinuirano i ovisni jedan o drugome sami sebe stvaraju. Ta vječna suigra se ostvaruje dinamikom živućih procesa u svakom živom biću. Iz tih procesa izrasta, slično misterioznom drvu spoznaje, najčudesnije djelo prirode čovjekova svijest. U tom tajnovitom svijetu izmješanom od zbilje i snova, misaono "Ja", iako osuđeno na vječnu budnost, još uvijek nije uspjelo ući u najsitiji dio sebe samoga i tamo osjetiti tajnoviti izvor energije, veliki prasak iz kojeg je krenula zlaćana spirala i počela širiti univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u njemu, trenutak njegovog stvarnog rođenja i sjedinjenja s mozgom.

Balada koju mi mozak, titrajima struna mog utjelovljenog uma pjevuši, je najromantičnija ljubavna bajka koja još uvijek nema završetka. Strune trepere i ja osluškujem tu suptilnu melodiju iz koje izrastaju misaone slike o postanku svijeta i čovjeka u njemu. Tako spoznajem da je evolucija hominida promjenila svoj tijek trenutkom u kojem se u mozgu iskristalizirao proces svjesne spoznaje. Mozak je, svojim djelovanjem i dinamičkom organizacijom svojih ćelija, do tog trena bio ponavljač samo jednog oblika procesa, djelovanja njegovih gena, onog kemijskog i biološkog u sebi. Autopoieza, dinamička samoorganizacija neurona, je odredila pravac izrastanja mreže u kojoj se danas krije cijeli naš svijet. Ti procesi se događaju u svim živućim mozgovima, ali umreženost se povećava samo u ljudskim. Mi danas znamo da geni, pored njihove sposobnosti izgrađivanja i oblikovanja naših tijela, imaju i funkciju stvaranja uvjeta za nastajanje orkestra u našim glavama, orkestra koji pokreće superstrune i pretvara njihove titraje u našu svjesnu spoznaju. Ali mi još uvijek neznamo tko je dirigent u univerzumu našega uma, neznamo na koji način ta čudesna simfonija prelazi u svjesno spoznate pojavnosti u tijelu i svijetu oko nas.
Kada je mozak, protočovjeka sam u sebi počeo obnavljati, ponavljati i pamtiti podražaje, koje danas nazivamo informacije, postao je sam novim izvorom informacija. Tu se više nije radilo o samo o autopoiesi, biološko kemijskim procesima u tjelesnim i mozgovnim ćelijama, nego se počeo razvijati dinamičan proces povezivanja različitih utisaka koji su stizali, kao bljesci sunca, u magloviti oblak protočovjekove biti.

Te iskrice su proizvodile novu energiju, jedinu energiju koja je brža od svjetlosti, energiju koja je umrežavala mozgovne strukture i stvarala misao. Mozak je na početku bio, mogli bi reći, prajuha iz koje je, dinamikom svojih samoorganizirajućih dinamičkih procesa, nastajalo njegovo misaono, osjetilno i osjećajno "Ja" u njemu i oni su se dalje zajedno razvijali.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Mozak" str.27.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://treptaj-oka.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=3991