"KAKO UMOM IZLIJEČITI TIJELO"
Gdje je početak, a gdje kraj misaono-osjećajnog labirinta u kojem mnogi od nas nesvjesno godinama lutaju ne tražeći njegovo središte ili izlaz iz njega? Tisućljećima labirint skriva u sebi tajnu puta ka konačnom spasenju, u njegovom središtu se skriva izvor energije samouništenja i samoizlječenja. U davnim vremenima su iz čovjekovog misaono-osjećajnog labirinta izrastale priče i postajale legende i mitovi koje pamtimo. Jedna od takvih legendi je priča o Arijadni i Teseju. Labirint koji je Dadalus, za ogorčenog kralja Minosa izgradio na otoku Kreti nikada nije pronađen, ali ostao je mit koji pamtimo. Minos je iz osvete žrtvovao ljude iz Atene šaljući ih u labirint u kojem su umirali nemogavši pronaći izlaz . Tko je bio Minotaurus, čovjek-bik koji je središtu labirinta ubijao dolazeće, zao duh oca koji je izgubio sina ili vječna opasnost ljudske podsvjesti koja je žderala vrijeme i život osuđenih. Lijepa kraljeva kćer, Arijadna je iz ljubavi poklonila Teseju mač kojim je ubio zvijer i klupko vune koje ga je izvelo iz labirinta i tako mu spasila život i oslobodila Atenjane od straha.
Marguerite Duras, Moderato cantabile (1958.), Riječ je o kratkoj lirskoj prozi koja se fokusira na iscrpljujuće strastan dijalog glavnih likova u gostionici u nekom gradiću do mora, što romanu daje gotovo komoran karakter. Moderato cantabile, koji mnogi smatraju njezinim najvažnijim djelom, snovito je tkanje gdje i praznine između rečenica igraju veliku ulogu, roman atmosfere gdje čitatelj mora povezivati ono što likovi govore s onim što misle, roman možda najveće francuske majstorice proze koja je sebe zvala “romanopiscem” premda su u njezinu opusu i filmski scenariji, dramski tekstovi, eseji i kronike. Moderato cantabile uvod je u najkreativniju fazu autoričina života.
Rijeka donosi jesen
dugo umire grad
i u nama toliko ljeta
mi smo siročad svijeta
Reci dali ćeš noćas
moći ostavit sve
svoju kuću
navike ljude
i poći a neznati gdje......
pjeva Arsen Dedić melodijom iz istiomenog filma.
"Ljubavnik" u staračkoj dobi Marguarite objavljuje ovaj vreli ljubavni roman za koji dobiva sve važne nagrade. O čemu se tu radi? Mlada i lijepa Francuskinja u Francuskoj Indokini nalazi bogatog ljubavnika, ne bi li na taj način pomogla svojoj siromašnoj obitelji. Čitajući roman ni je bilo potpuno jasno u kojoj mjeri autorica piše o sebi, a koliko je roman tek iluzija njenog uma punog osjećanja osjećaja ljubavi i njene izopačenosti. Ona piše o transformirajućim, alkemijskim učincima strasti na život heroine koja kao da je prebivala u snu prije nego što su je snažni osjećaji probudili.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, kapitol, Zagreb, 2006.
http://moja-kineziterapija.blogspot.com/
"On dršće. Prvo je gleda kao da očekuje da će progovoriti,ali ona ne govori.tada se ni on ne miče,ne svlači je,kaže da je voli do ludila,kaže to posve tiho. Ona mu ne odgovara. mogla bi mu odgovoriti da ga ne voli,ne kaže ništa. Odjednom zna,tu,u tom trenutku,zna da je on ne poznaje,da je nikad neće upoznati,da on nije kadar spoznati toliku izopačenost."
Osjećajući u sebi buđenje tih alkemijskih učinaka, spoznah da ono što ne mogu objasniti samoj sebi, treba šaputati u zanosu strasti, treba pretvoriti u izričaj duše, okititi riječima, obogatiti metaforama. Obamnjujući sebe slikama koje izniću iz uspomena, iz Walhalle poginulih osjećaja, ubijenih heroja trenutka, u nama se rađaju Walküre koje kao u drevnom nordijskom mitu jašu bijele nebeske vrance i spašavaju ih od zaborava. To je ono neizrecivo, neopisivo a ponekad užasno bolno u nama, ono što se skriva pred patnjom i mukom spoznaje i bjezi u maglićavo podsvijest, u opijenost koja ne traži smisao. Našem sugovorniku, slušaocu, čitaocu naše duše je neophodna točna riječ, simbol koji će se zrcaliti na njegovom licu kao znak razumjevanja, suosjećanja, odbijanja, sumnje. To izgovoreno tada bolje osjećamo u sebi, lovimo se za tu sjenku koju prepoznajemo je na tuđem licu, u tuđem pogledu, na njegovim dlanovima, čujemo je u šaptavoj svjetlosti njegove duše.
Treba imati hrabrosti i živjeti patnju da bi se ona slomila na snazi naše životne energije, da bi se razbila o hridi naše svijesti, da bi nestala u dubinama našeg unutarnjeg ocana punog sedefastig školjki iz koji niće ljubav, ljubav prema sebi samome. Da ne bi u svojoj patnji skončale slično Flaubertovoj madamme Bovary, posegnimo za mogućnostima koje nam nudi 21. stoljeće i u trenucima duševne krize, umjesto za otrovom posegnimo za knjigama u kojima su sažete slične sudbine, za poezijom u kojoj se zrcale boli, tuge, patnje, prevedimo pročitano na jezik svoga srca i govorimo, govorimo dušom. Šutnja je opasan ubica ljubavi, šutnja je ubica osjećanja osjećaja.
Legende nas uče, legende se sjedinjuju u svjetlosni zagrljaj našega uma, nordijske, istočnjačke, zapadnjačke južnjačke legende, mitovi, poezija sve se sjedinjuje u sretan trenutak spoznaje. Osluškujem tonove Wagnerove opere, slušam davno ispričane priče koje su bile i ideje bajkama Trnoružica i Ivica i Marica. Legendarni labirint je iskorištavan u arhitekturi i umjetnosti kao smišljeno izazivanje ljudskog uma ka traženju njegovog središta. Zar nismo kao djeca lutali labirintom ogledala i često na koncu u strahu počeli plakati jer nismo više mogli pronaći izlaz. On je bio korišten kao središnje mjesto u katedralama, ugrađivan na trgovima, pravljen u parkovima, njegovim imenom je nazvan i naš centar za ravnotežu. Spiralnom dinamikom naše misli i naši osjećaji se isprepilću u labirint naše svijesti, uranjaju u vrtlog nebeskog vretena, sjedinjuju u sebo znanje, mitove i ljubav.
Tko ne pronađe središte misaono- osjetilno- osjećajnog lairinta u sebi, više nemože izaći iz njega. To je pravilo po kojem je izgrađen prvi labirint i dokaz njegovog postojanja u nama samima. Dok lutamo pokrajnim putevima naše svijesti zaobilazimo istine i stvarne uzroke naših duševnih stanja. Dok tražimo potvrdu svog postojanja u tuđim mislima, a razloge svojih depresivnih stanja izvan nas samih u središtu našeg misaono- osjećajnog labirinta se nagomilava samouništavajuća energija. Naučimo govoriti o sebi, pisati o sebi, svoje tuge, patnje i nesretna stanja pretvarati u izričaj kojim sami sebi sebe tumačimo. Tada će nas i drugi lakše razumjeti, prihvatiti u svjetlosni zagrljaj svoje duše.
U mojoj svijesti se sjedinjuju drevni mitovi, sjedinjuju se Titani, Vestalke, Gorgone, Sirene, Moire, Suđenice, Walküre, dženetske hurije, sjedinjuje se znaje i mudrost izrasla iz drevnih legendi, ali ja osjećam da živim u ovom ovdje i ovom sada i osjećam tek titranje moje životne energije, energije koja se u univerzumu moga uma zrcali u različitim oblicima. Odlučujem se za meni blisku sliku svjetlosnog prabića, za sliku Anđela čuvara i ostajem vjerna svome vjerovanju, slijedim misaone slike naših praotaca i osjećam uistinu osjećam treptaje anđeoskih krila u mom unutarnjem svemiru. Živim u kristalnom labirintu svijesti, živim sve tuge, sve boli, sve patnje i pretvaram ih u misaone slike i slažem u galeriji sjećanja. Tako imam mogućnost usporedbe i osjećanje osjećaja me uči razlici između dobrih i loših osjećaja, dozvoljava mi da u sebi njegujem one koji izviru iz vrulje sreće i da uistinu živim u ovom ovdje i sada.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, kapitol, Zagreb, 2006.
http://moja-kineziterapija.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen