Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u zagrljaju herojskih zanosa.

Moja duša snena sniva o carstvu visine, sniva da se život iz sunca suncem rađa, da ljubav iz struna beskrajnoga neba bezvremenu sonatu životu sklada. Sjenka duše moje bježeći od prevara i krađa u toplini tvoje blizine ljubi sjenku duše tvoje, u zagrljaju srebrenkastog Maga, u hramu ljepote u kojem samo ljubav vlada, na sudbine naše libri samo zrnca sreće vaga. Treperi sonata od snova zvijezdanim kotačem, slap iskrećih boja, suptilni žubor noćnog neba, a u daljini tek nazire se tuga koja dušu vreba, taj gordijski čvor skriven u dubini svijesti nevidljiva ruka dodiruje legendarnim mačem. U ljepoti satkanoj od božanskog tkiva osluškujem napinjanje Dianinog luka, tišinu razbija neka svjetlost bijela, melodija davnih snoviđenja, tajnovita bajka koju srce treba da bih snovima ovim odoru jave, haljinu od sunčane svile odjenula.U pijanstvu srećom razigrane duše, vidim boginju kako mjesečevim sjajem pučinom oceana snova pleše i uranjam u dubinu te nebeske vode, hram davno potonule dobrote blješti u beskraju slobode, oživjela utopija me u zagrljaj prima, sjete iz prošlosti tugom zamagljene se dorirom zlaćanoga praha polagano ruše, a tonovi ove nove melodije bol u duši guše. Koračam stazama gdje ljubav vjekuje, osjećam svijet u kojem ljubav caruje, živim lakoću koju ljubav daruje, a u dubini duše srce sretno miruje osluškujući zvuke te vjeöne svjetlosne simfonije.

Uranjam u prošla vremena, u trenutak u kojem je prastaro, nebesko je kraljevstvo prosulo ruho i mjesečevim ticalima božansko biće mami u ponoćno modro, nezemaljsko doba gluho. Zaljubljenost mjeseca i boginje lova vjekovima traje, ona čuvarica svjetlosti, on ljubavnik sneni. Vječni dijalog svemirske nutrine, on je srebrom kiti, biseri joj u u očima sjaje ona njega grli zrakama srebrne tišine. Niz dlanove joj klizi mjesečev prah, stapa se sa rijekom što u tami teče, svjetlosna zrnca rastjeruju strah, nebeska pozornica je ova puna treperave sreće. Boginja šapuće, molitvu izgovara, svetost riječi struji svemirskim prostranstvom, nova zvijezda, novo slovo u svemirskoj knjizi, novi brevijar na nebu se stvara, mjesečievim sjajem obasjava zagrljaj, ostavlja trag za nesretnike koji žive u ljubavi izgnanstvu. Mjeseče moj dragi ljubavniče, svjetlosni trag je tvoja boginja snena, uranjam u snenost tvoga postojanja i duša tvojim glasom sreću mi proriče, osjećam vječni zagrljaj dimenzije svjetlose, tajnovitog prostor- vremena. Ljubav nam nudi sedefaste zagrljaje, plodnost usklađenu sa mijenama tvojim, zvjezdana slova koja tamom sjaje, biserne tragove u dušama našim i sve u zagljaju svjetlosti i sjene, sve zakonom zlatnoga reza zlaćanim sjajem sjajem čaroliju plete. Igra ova mistična i tek nekima znana, tek je se neke duše u igri svjetlosti sjene, u plesu legendarnih bića na sceni sretnoga trenutka prisjete. Ljudske duše kada tonu u san prošlih vremena, u praiskonske dane nebeskog kraljevstva, u drhtavo, svjetlucavo, božansko ruho, a mjesec taj vječni ljubavnik usnulih duša dodirima srebrenoga sjaja ljudsko biće mami na ponoćno sjelo, u zagrljaj svjetlosti i sjene, u bezprostorno, beskrajno, bezvremeno Dianino vrijeme za neosjećajne duše zauvijek gluho.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/o-herojskim-zanosima-da-sam-plugom-orao.html