Nemoj poći sad, osluškujem predivne tonove Brelove balade i prisjećam se jednog davnog susreta u vlaku koji me je nosio u pustolovinu sna koji još uvijek sanjam, a dječaka očiju boje sna u dolinu djetinjstva. Nemoj poći sad ja ću za te naći bisere kiše, makar i ovdje u kraju gdje kiše nema. Otvorit ću zemlju sve do njenog dna i postu ću te zlatom zlatom kojeg nema. Odnijet ću te tamo gdje je sve što tražiš i naći ću sve što postoji za te. Nemoj poći sad, nemoj poći sad……..
Njegove oči, dva sunčana tračka najaviše podne.
"Odakle dolazi voda?" upitah ga nesigurno
"Iz zemlje" reče mi visoki muškarac širokih ramena i očiju boje sna.
Prepoznadoh dječaka u čovjeku, dječaka koji je stajao na peronu one male željezničke stanice na jugu u gradu čijeg se imena više nesjećam. To su one iste oči iz sna, onog kobnog nedeljnog podneva i iz sna u koji me je poveo anđeo čuvar. Poželjeh zaustaviti vrijeme jer nisam željela da se ovaj susret pretvori u slučajnost svakodnevice, da i on kao mnogi drugi prođe pored mene i nestane u vrtlogu prolaznosti . Vlak nas je nosio prema jugu, njega u djetinjstvo, a mene u avanturu koja je već davno počela.
Dok me vlak nosi prema jugu ja lutam mislima, osjećam zlatne niti iz kojih nastaju snovi i prepuštam se njima. Dobro poznata geometrija prostora nestaje pred mojim očima. Više nema čvrstih oblika, ulice i trgovi se zakrivljuju, dobijaju fantasičnu formu neke nove stvarnosti. Svjetlost me nosi ka istini, sljubljujem se s njom, postajem tračak istine u sebi samoj. Prostor i vrijeme postaju energija mog putovanja, blještavilo boja pretvara gradove i kontinente u osmjeh neba, u moj doživljaj. Cijeli svijet je u tom veličanstvenom trenu moja istina, moje stvarno ujedinjenje s univerzumom. Šta je ovaj visoki, poznati neznanac probudio u meni? Osjetih žeđ, poželjeh vodu sa izvora. Hodnikom ispred našeg kupea je prolazio prodavač pića. Neznanac otvori vrata i pozva ga unutra. Otvorili smo bocu hladnog pića i djelili jednu čašu, jer prodavač nije imao dvije.
"Ovo vino raste na brežuljcima moje mladosti"
"Mislila sam da bijelo vino nema okusa"
"Ovo je naše vino. Grožđe s kamena je zaljevano znojem dobrih ljudi"
"Mislila sam da grožđe raste na zemlji"
"Voda dolazi iz zemlje. Grožđe je dar neba"
Osjetih da se san spušta na moje trepavice. Zatvorih oči. Sanjala sam vrijeme u kojem sam vjerovala da ću stići na izvor i otkriti početak. Probudi me ponovno kretanje vlaka. Potražih stranca. Mjesto pored mene je bilo prazno. Pogledah kroz prozor i vidjeh njegovu siluetu u zalazu sunca. Ime stanice s koje je vlak upravo krenuo nisam više mogla pročitati. Na njegovom mjestu pored mene je ostalo "Pile na ražnju" knjiga koju je čitao. Otvorih prvu stranicu.
" Tebi koju ću sretati na raskrižju puteva, na izvorima i u zenitima sna. Tvoja knjiga će biti sjećanje na trenutak, moja neka tebi bude znak da ćemo se sretati na rubu vremena u žurbi odlazaka i dolazaka, na sajmovima želja i da ćemo možda jednoga dana zajedno tonuti u san"
Bez potpisa i bez datuma. Šaputava svjetlost njegova bića se zrcalila zvjezdama mog unutarnjeg neba.
Nemoj poći sad,
i pustit ću lude,
lude riječi,
koje žive tvojim dahom,
dišu tvojom dušom.
Pričat ću ti priču
o nadjenoj sreći
dvaju živih bića,
ili o dječaku koji još te traži,.......... o dječaku očiju boja sna.
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/o-herojskim-zanosima-da-sam-plugom-orao.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen