Cvijećem šapućemo ono što neznamo ili nemožemo izreći umom. Bacih pogled na kalendar, smješi mi se listopad iz perivoja satkanog od karanfila u bojama s bezbroj nijansi. Kako su karanfili dospjeli u jesensku sliku ove čudne godine mog postojanja?
"To je jedna druga priča." šaputava svjetlost boginje sretnog trenutaka mi se smješeći se iz kristalne kugle mog života.
"Koliko legendi se krije u tvom postojanju?"
"Bezbroj, ali svaka nosi u sebi znak ljubavi."
"Ljubav je moto tvog postojanja."
"Ona je jedina energija koja samu sebe stvara, ne mijenja oblik i traje. To je ono što se nesmije materijalizirati, nesmije iskorištavati niti krasti na tuđim izvorima."
"Zar su i karanfili znak ljubavi?"
"Oni su znak čežnje za njom."
Odjednom ugledah izvor i nagu kupačicu pored vode. Njena duga plava kosa je lelujala vjetrom. Miris ruža se širio predvečerjem. Iza ružinog grma ugledah nepoznate radoznale oči. Ovčice su polagano lijegale po travi. Mladić sa frulom u ruci je zadivljeno gledao nago tijelo. Boginja osjeti pogled i pastir nestade, a njegove čeznutljive oči postadoše dva crvena karanfila.
Dianthus caryophyllus, postade s vremenom znak svih žudnji iskazanih revolucijama, misaonim previranjima, a često i njihova potvrda. Prohujao vihorom vremena u kristalnoj kugli se odvija film i ja vidjeh karanfile u zapučcima različitih uniformi i odjela, bukete crvenih očiju u rukama djevojaka i na grobovima umrlih pjesnika.
Danas je Diana prosula oči ljubavi u jesenski pejsaž mog postojanja i pretvorila ga u hram u kojem osjetih vječnost. Mjesec je jedan karanfil oboji plavom bojom nezaborava i ja osjetih kako se jedna nova revolucija nazire u mom snu, revolucija koja nagovještava ljepotu trenutka. Ljepota trenutka, lakoća postojanja u svjetlosnom zagrljaju mozga i duše, znanja i vjerovanja, energije i materije se mislima slila u svjetlo nemjerljive snage. Postajem čestica i val u tom prekrasnom spekrtu boja i izgubivši osjećaj za težinu gubim i osjećaj postojanja u gravitacionom polju. Čini mi se da tonem u sve manje dimenzije postojanja. Na svilenim nitima lebdim vremenom u neku daleku, nepoznatu svjest. Osjećam nastajanje te nove stvarnosti, ali moje postojanje u ovom vremenu je obilježeno sjenama nekog davno prošlog. Idući alejama perivoja vidim u vjetru miris jeseni. Listopad i ja, nedjeljivost od rođendana. Moje buđenje je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća, purpurom drveća, dozrijevanjem grozdanog trsja i najavom zime pune hladnoće. Danas slutim da će zima koja dolazi biti blaga i bez snijega. Stoljetni kalendar obećava sjemenju razbuktalo proljeće, a ljetu plodove zimskog sna. Ova jesen je, kao svih prijašnjih, dovela Baccusa u vinograde na obližnjim brežuljcima. Sada osjećam Dionizijski trenutak uživanja u sukobu sa smirivanjem prirode, uzbuđenost njegove zaljubljenosti, me vodi prema mirisu još neobrane loze. Vino koje me je uspavalo u vlaku prema jugu, vino koje raste na kamenu i napaja se znojem dobrih ljudi, dozrijeva u zemlji gdje se rodio moj bezimeni pjesnik. Držala sam u ruci knjigu "Herojski zanosi" kada je on, kao da je sišao s neba, sjeo pored mene. Istina se ne mora tražiti, ona dolazi sama od sebe u obliku, naizgled nepristupačnih, situacija. Trenutci u kojima one izgledaju nerazumljive, postaju proces koji se nemože materijalizirati, proces iz kojeg istina sama od sebe u nama raste. Zbrajam trenutke ove nove sreće i oni postaju istina, koja se spustila iz svjetla na svjetlima, i obasjala dan.
Nitko još nije uspio gledati u sunce, ali Sophia je prosula vjerovanje i postala vječno svjetleći most između jučer i sutra. To je most na kojem ćemo jednoga dana izgraditi hram i sanjati život, most na kojem će sa zauvijek grliti energija uma i materija srca, tajanstvena energija naših duša i materija naših tijela, most koji će se zauvijek zrcaliti u zrcalnim neuronima našega mozga.
Giordano Bruno je svoju ljubav pronašao na izvoru vode u Dianinoj dolini na jugu Peloponeza, u zdencu u kojem su se kupali zraci vječnog svjetla i utjelovljenje njegovog sna. Njegova Diana se danas kupala u suzama neba pod svjetlima velegrada u ulici heroja. Prepoznavši ljubav, u silueti čovjeka koji ju je pratio, ona krenu u tamu noći. Osjeti zagrljaj duše i materije, osjeti titranje leptirića u svojoj glavi, osjeti kako njena duša grli materiju mozga i stvara svjetlosnu dimenziju njenog postojanja u novoiskrećem snu.
"Slijedi me moj dječače, slijedi me do spoznaje trenutka za koji smo rođeni" pomislih uznemirane njegovom blizinom u meni i izvan mene. Osluhnuh svjetlucavi šapat vremena i osjetih zagrljaj energije i materije u kristaljenje sretnoga trenutka postojanja u bezvremenom snu.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
cijelom knjigom objašnjavam moj doživljaj svjetlosnog zagrljaja u kojem se susreću duša i mozak i grade našu svakodnevicu. U svakom poglavlju knjige pišem o bezvremenom zagrljaju energije i materije, o zagrljaju iz kojeg izrastaju FIZIOTERAPIJA, KINEZITERAPIJA, KRISTALOTERAPIJA, AROMATERAPIJA i mnogi drugi oblici ENERGOTERAPIJE o kojoj neki objavljuju copy/ paste ne osjećajući taj drevni zagrljaj u sebi. ZAGRLJAJ DUŠE I MOZGA, zagrljaj svjetlosti i tmine, zagrljaj koji život znači, da taj zagrljaj je naša SVAKODNEVICA satkana od sretnih trenutaka svjesnog postojanja u zagrljaju mozga i duše, zagrljaju satkanom od plesa titrajućih niti DUŠE i njene sjenke, satkanom od titrajućih struna vječnog univerzuma.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/o-herojskim-zanosima-da-sam-plugom-orao.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen