Ruka kojom danas pišem je produžetak moje sreće koja se raspada u naboje energije i postaje vječni ples atoma mog najdubljeg osjećaja, svjetlosni zagrlja duše i materije, kristal istne, dragulj u kojem se zrcali cijeli moj život. Oči kojima gledam vide magloviti oblak nepredviđene stvarnosti koja se zrcali u mom srcu. Tu u beskonačnom svijetu i spektru prekrasnih boja nema granica ni mjerljivih ni dokazljivih procesa. Boje svojim mjenama, odaju snagu mojih doživljaja i ljepotu spoznaje. Tako u tom novom svijetu, svijetu fantastike postajem gnostičar koji poželi vjerovati u djetešce rođeno u štalici, ali ja ga ipak tražim u sebi, vraćam se u kolijevku gdje je pokret i smjeh i plač bio slobodan i sretan. Prepoznajem Dianu u vjetru početka, Apollona, njenog brata blizanca u vječnom svjetlu života i tražim Baccusa u snovima. Prolazim kroz Jonsku i Eleatsku školu života, kristaliziram suprotnosti u sebi u promjenu istinskog doživljaja.
Mjena sama, energija koju mislima pretvaram u osjećaj, postaje moja stvarnost, osjećam treptaje vilinskih krila, titraje anđoskog prabića, zagrlja duše i materije, svjetlosni zagrljaj srca i uma, zagrljaj u kojem svjesno spoznajem snagu djelovanja mozga. Osjećam izvor kupke radosti, kapljice vječne sreće koje se zrcale u kristalnom zamku moje svijesti, ogledaju u zrcalnim neuronima mozga. Moj put unazad, me ponovo vodi u moj mali univerzum i tu srećem praroditelje, Geju i Uranusa, koji su se žrtvovali da zasja sunce i poteče život, početak svijeta u kojem spoznajem da jedino ljubav otvara vrata vremena iza kojih se u prekrasnim nijansama boja smješi život. Kao nekada, u vremenu kada sam prestala vjerovati u ljubav, ponovo želim ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi u običnom životu izgleda nemoguć. Ovaj puta se želim spustiti u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života. Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijem se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje mi nudi svakodnevica. Tada više nema čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav.
Naučila sam da događanje nije materija, događanje je sudjelovanje u bezvremenoj vrtnji nebeskog vretena, događanje je život, moje postojanje u estetskoj gnozi vremena koje u meni nastaje korištenjem svih mogućih vrsta izričaja. Ujedinjujem u sebi mitove. Pozivam bogove blizance Sola i Lunu i slavim alkemijsko vjenčanje Helija i Selene, alegorije ljudskih inteligencija. Osjetiti boga u sebi isključuje njegovo transcendentalno postojanje u vjerovanju u njega i tako, izgubivši svoje mistično značenje, on za mene postaje moj trenutak spoznaje i prelazi u mogućnost njenog poetičnog izraza. No takva spoznaja događanja stavlja na vagu sam smisao postojanja u ovom svijetu.
Gdje mogu bivstvovati ako ne u ovom svijetu? Onaj drugi, za mene, više ne postoji pa trenutak, vjerovanje u mudrost, postaje i moja religija. Svjetsko znanje je proširilo svoj zagrljaj, Diana je moju svjest pretvorila u Arijadninu nit koja mi pokazuje put kroz labirint stvarnog događanja i vodi me ka izlazu iz nekadašnjeg zatvora neznanja.
Postajem Ikarus, učim letjeti vremenom i vraćam se na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek i krenuo u događaj i tu još jednom odživljavam samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg iz svijeta, nego kao svjesno sudjelovanje u njemu, u svim njegovim mjenama u mom osobnom vremenu. Osjećam ples Fauna, postojanje u univerzumu utjelovljenog uma, potvrđujem njegovo postojanje u sebi i tako konačno vraćam tijelu pravo postojanja. Svake jeseni slavim ponovno rođenje na vratima vremena, stapam se Dianinom energijom u zanosu purpunih boja, osjećam četvrtu i petu protegu, multidimenzionalnost svijesti i nastajanje svjetlosne dimezije u meni.
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/o-herojskim-zanosima-da-sam-plugom-orao.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen