Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u školi trenutka.

Bilo je to ono davno vrijeme kada sam nošena idejom "nemoguće učiniti mogućim" tek počela vjerovati u snagu trenutka. Tražila sam čudesnost postojanja u protegi sna koji sam budna sanjala, jedinstvo u višeprotežnosti koju sam tek naslućivala. Vrijeme, ta protega u kojoj sam do tada samo trajala se odjednom počela uvlačiti u moje pokrete otkucajima srca. Prestajala je biti količina, gubila je kvantitet i postajala je kvalitetom, ne mjerna jedinica nego vrijednost mog postojanja. Na tromeđi između znanosti, vjerovanja i ezoterike pokušah spoznati snagu uma i ono, znanstveno još ne dokazano, osjetiti u sebi. Sjetih se Anđela čuvara koji mi je pri porodu stavio prst na usta i šapnuo.
"Zaboravi sve što si do sada čula, zaboravi tonove tvog nastajanja jer ćeš jedino tako moći živjeti." začuh ponovo anđeoski glas.
"Danas znam da u meni još uvijek odzvanjaju početci života koji su zbog tebe prešli u gluho kolo mojih ćelija. Dozvoli mi da ponovo čujem tonove života u meni." zamolih to čudesno svjetlosno prabiće u meni, biće koje šapuće svjetlošću moje svijesti.
"Sjeti se "Herojskih zanosa" sjeti se misli Giordana Bruna. On je to nazvao kontemplativnim. Pokušaj misaonim fitnessom oživjeti svjetlosnu muziku, onu davnu glazbu početka u sebi."

Vrijeme, svjetlosno biće, anđeoski dah koji mi vječno šapuće o ljubavi i sreći, o životu skrivenom u strunama svijesti, u svjetlosnom zagrljaju sretnoga trenutka, u zagrljaju hirovitog bezvremena. Šapati, ta svjetlosna muzika, iz trena u tren mjenjaju svoju treperavu snagu, iskričave note vjetrom u dušu moju dolaze, melodijom svojom dodiruju Kairosa vagu i s rijekom vremena zauvijek u prošlost odlaze. Život moj blješti tajnovitom bajkom koja u svjetlosnom sjaju tog tajnovitog Boga svoj smisao traži, osjeća svaki duše moje osjećajni vir i u kapljicama svojim zauvijek zrcali srca moga mir. Trenutak do trenutka, svaki treptaj oka tog čudesnog Boga iskri nove vremenske staze, osvjetljava duši nove putokaze, nove spoznaje, nova prikazanja istinitog postojanja u zagrljaju svjetla, u ostvarenju uvijek novih snoviđenja. Iskri biserje iz oceana snova, blješti niska trenutaka koja me u zagrljaju bezvremena sidri, zrcale se sjećanja i uspomene u galeriji duše, dokazuju da istovremenost u svjetlosnom zagrljaju tog svojeglavog Boga ne postoji, da ne možemo nikada zakoračiti u isti trenutak, nikada se zrcaliti u istoj kapljici te čudesne vode.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/kola-trenutka-bilo-je-to-ono-davno.html